Čula sam glasove oko sebe i polako otvarala oči. Nisam previše osjećala bol na prsima i malo sam vidjela mutno oko sebe, a kad mi se pogled stabiliziralo ugledala sam roditelje kako gledaju u mene. Mama je imala sretan izraz lica i suze su joj klizile dok je tata neprestane ljubio moju ruku, te moje čelo.

„Hej...“ –pozdravila sam ih.
„Hej, malena...“ –mama me nježno podragala po kosi, utisnula topli poljubac na čelo.
„Kako si mi?“ –upitao me tata.
„Umorno...“ –polako sam se nasmiješila.
„Sada je sve u redu, Faith. Sada si sigurna!“ –tata je nastavio svojim ozbiljnim, ali nježnim glasom.
„Riven?“ –upitala sam ih.
„Odmara se u hotelu. Nije se odvajao od tebe dok se mi nismo pojavili!“ –odgovorila mi je mama.
„Daisy i Clay?“ –okrenula sam se prema tati.
„Oni čekaju ispred sobe. Hoćeš da im kažem da uđu?“
„Može.“
„Tamara, dođi sa mnom. Pustimo malo djecu da razgovaraju!“ –tata mi je namignuo.

Mama je klimnula glavom i poljubila me, ponovno, u čelo. Izgleda da se nije više htjela odvajati od mene, a izraz lica joj je izgledao kao da bi se mogla rasplakati svakog trena. Izgledala je premoreno. Vjerojatno se nije naspavala ovih dana kad sam nestala. Okrenula sam glavu prema prozoru i promatrala grane stabla kako se polako ljuljuškaju. Vani je bilo predivno, sunčano i vedro nebo, pa je sunce osvjetljavalo moju bolničku sobu. Nasmiješila sam se. Obožavala sam lijepo vrijeme, pogotovo sada kad je sve bilo gotovo. Čula sam kako se vrata otvaraju, pa sam se okrenula prema njima i ugledala Clay i Daisy kako nasmiješeno dolaze prema meni.

„Hej!“ –dočekala sam ih nasmiješeno.
„Zabrinula si nas!“ –rekao je Clay.
„Zašto?“ –upitala sam.
„Kad nas je policija pronašla, javili su nam i da si u bolnici. Već smo mislili da si poginula!“
„I mislite da ćete me se tako lako riješiti?“
„Iskreno... da!“ –namignula mi je Daisy.
„Oh, ma i ja volim vas, znate! Jako ste mi dragi!“ –uzvratila sam.
„Znamo!“ –pokazala mi je jezik. „Nego... što se dogodilo da te pogodio? Čuli smo i da ga je Riven ubio!“
„Ne znam što se dogodilo.“ –odmahnula sam glavom. „Sve se odvijalo tako brzo! Osjetila sam bol, pala sam na pod... Ne znam što se događalo oko mene!“
„Nemoj se forsirati da se sjetiš.“ –rekao je Clay. „Odmori se!“
„Mi ćemo te pustiti da se odmoriš, pa se vratimo kasnije, dobro?“ –pogledala me Daisy svojim predivnim osmijehom.
„Ma odmorna sam ja. Ne morate otići!“ –nastavila sam.
„Vidimo koliko si umorna, Faith. Nemoj se previše forsirati. Radije se odmaraj, pa ćeš kasnije uživati!“ –nadodao je Clay.

Odmahnula sam glavom i nasmiješila im se, a oni su me pozdravili, te izašli iz sobe. Prislonila sam glavu na jastuk i okrenula se prema prozoru pošto sam htjela promatrati predivno vrijeme. Znala sam da ću nekoliko dana provesti u bolnici kako bi doktori bili sigurni da sam dobro, ali ja sam htjela istog trena izaći i malo uživati.

Imali su pravo. Ma koliko god se ja ne osjećala umorno, bila sam jer su mi se oči polako zaklapale. Valjda sam bila premorena zbog svega što mi se dogodilo u proteklih mjesec dana, pa sam duboko uzdahnula i zatvorila oči.

Probudio me udarac, pa sam se tregnula iz sna i naglo okrenula prema vratima. Iznenadila sam se. nedaleko od mene se nalazila Ashley. Pitala sam se što ona radi ondje?

„Hej, Faith.“ –rekla mi je. „Čovječe, nemaš pojma kako sam sretna što sam čula da si dobro!“
„Drago mi je.“ –nastavila sam ja. „Što radiš ovdje?“
„Ja... Došla sam te vidjeti!“
„Oh... lijepo...“
„Kako si?“ –sjela je kraj mene.
„Bolje.“ –odgovorila sam joj.
„Sigurno se užasno osjećaš!“
„Ne osjećam se baš najbolje, ali dobro sam.“
„Sigurno je bilo užasno biti s nekim poput Rivena toliko dugo!“
„Molim?“ –zbunjeno sam pogledala u nju.
„Riven je takav debil!“
„Molim?!“
„Ali na svu sreću si sada udaljena od njega!“
„Kako se usuđuješ govoriti ružne stvari o njemu?! Niti ga ne poznaješ?!“ –proderala sam se ljutito.
„Faith...“ –pogledala me začuđeno. „Ti si uvijek govorila svašta o njemu!“
„Da, prije nego sam ga upoznala, budalo! Neću dopustiti da pričaš ružne o njemu jer on to ne zaslužuje, jasno?! Čovjek je koji mi je spasio život, k vragu!“
„Smiri se!“
„Ma odlazi! Ne želim više čuti o tebi niti o onom glupom društvu!“

Zbunjeno me pogledala, a ja sam bijesno okrenula glavu prema prozoru. Osjećala sam njene poglede i dalje na sebi, a onda sam vidjela, krajičkom oka, kako se udaljuje od mene i izlazi iz sobe. Znala sam da je bijesna pošto je udarila vratima, ali bila sam bijesnija od nje nakon što mi je rekla onakve stvari o Rivenu. Neću nikome dopuštati da ga povrijedi. Ne nakon što mi je toliko stalo do njega.

Čula sam kako se vrata otvaraju, pa sam se ponovno okrenula prema njima i ugledala Rivena. Osmijeh mi se pojavio na licu, pa sam se otkrila i sjela na krevet.

„Je li to upravo Ashley ljutito otišla?“ –upitao me zbunjeno.
„Recimo da sam je naučila neke stvari.“ –slegnula sam ramenima.
„Kako si?“
„Bolje, zahvaljujući tebi.“
„Jako mi je drago zbog toga.“ –približio mi se i podragao po licu, te se zaustavio igrati s mojom kosom. „Uplašila si me!“
„Žao mi je!“ –uzdahnula sam. „Nisam htjela!“
„Mislio sam da sam te izgubio.“
„Nisi.“
„Drago mi je zbog toga!“
„Meni je drago što si još ovdje!“ –nasmiješila sam se.
„A morao sam vidjeti hoću li te i dalje morat trpiti po školi ili ne.“ –rekao mi je.

Uozbiljila sam se i bijesno ga pogledala. Odmahnula sam glavom, te ga ljutito odgurnula od sebe.

„Šalio sam se!“ –počeo se smijati.
„Znam.“ –uzvratila sam osmijehom.
„Znaš, Faith...“ –podragao me po licu. „Stalo mi je do tebe više nego što sam zamišljao!“
„Lijepo za čuti.“ –porumenila sam. „Jer i meni je stalo do tebe!“

Nasmiješio mi se, te me nježno pogledao, a onda prislonio usne na moje. Obgrlila sam ga rukama. Osjećala sam se odlično u onom trenutku i tek u tada sam znala da je sve kako treba, da sam napokon slobodna od svega.