Osjetila sam hladnoću. Otvorila sam svoje tamno smeđe oči, koje su više izgledale kao crne, i uzdahnula. Okrenula sam se prema prozoru. Bio je otvoren i jako sam se začudila tomu pošto ga nisam ostavila otvorenog. Dignula sam se i požurila prema njemu. Zijevnula sam i provorila vani. Puhalo je snažno i jako. Proljetni dani su inače jako promjenjivi i to mi nikako ne štima. Više volim toplo i vedro vrijeme, a u zadnjih nekoliko dana je kiša cijelo vrijeme padala zbog čega nisam bila dobrog raspoloženja pošto sam se htjela šetati s dečkom i uživati s prijateljicom po gradu.
Pogledala sam na sat i bilo je tek šest ujutro što se moglo i vidjeti po vremenu pošto je nebo i dalje bilo mračno, no polako je postajalo svijetlije. Maknula sam se sa prozora i krenula prema ormaru kako bi se spremila za školu iako još nije bilo vrijeme za to. Zastala sam kraj ogledala. Duga crna kosa mi je užasno izgledala, ali važno mi je bilo da su mi šiške bile ravne.
Otvorila sam ormar i pogledala što bi mogla obući. Odlučila sam se za crvenu usku majicu s kratkim rukavima, uske crne traperice i balerinke. Otišla sam do kupaonice, koja se nalazila na kraju hodnika i umila sam se. Počešljala sam kosu i ispeglala ju, nakon čega sam se našminkala. Svidjelo mi se kako sam se obukla, pa sam požurila korak prema sobi, ušla u nju i spremila nekoliko bilježnica i knjiga u crni fascikl, nakon čega sam stavila mobitel, labello i olovku za oči u torbicu i izvadila jeans jaknu iz ormara.
Polako sam zatvorila vrata sobe pri izlasku kako nebi probudila roditelje koji su još u ovo doba spavali. Spustila sam se niz stepenice i prilazila mi je perzijska bijela mačka zvana Kona. Mjaukala mi je, sagnula sam se i podragala ju nekoliko puta, pa sam ju podignula s poda i ušla u dnevni boravak. Bacila sam stvari na trosjed, upalila televiziju i šokirale su me jutarnje Vijesti.
„Kako službeno doznajemo, Denzel Rotefor za dva sata izlazi iz zatvora!“ –započela je reporterka koja je stajala ispred vrhovnog suda. „Posjećam vas da je Rotefor uhićen prije petnaest godina nakon što je počinio deset masakra među kojima su bile četiri prostitutke!“
Pokazali su sliku serijskog ubojice. Zadrhtala sam od straha. Gledala sam u one tamne crne oči koje su nalikovale na oči pravog ubojice. Imao je malo naboreno lice i neobrijanu kratku bradu i brkove dok je crna kosa bila neuredna. Bojala sam ga se, a još više sam se bojala same pomisli da će on uskoro izaći iz zatvora. Zar glupa država ne razmišlja koje zlo čini?
„Nemogući su.“ –začula sam ozbiljan glas svoga oca.
Okrenula sam se. Stajao je na pragu dnevnog boravka i promatrao šokirano televiziju, te odmahivao glavom. Moj tata, Jonatan Hasan, bio je podosta visok čovjek u ranim četrdesetim godinama. Gledala sam u njenove zelenkasto – smeđe oči kako živčano promatraju ekran televizije, a njegova svijetlo smeđa kosa je bila namještena gelom. Tata je radio kao detektiv već dvadesetak godina, pa vjerujem kako poznaje Denzela Rotefera.
„Dobro jutro, tata.“ –pozdravila sam ga.
„Hej, Faith.“ –spustio je pogled prema meni. „Mama radi doručak!“
„Budna je?“
„Budni smo već sat vremena.“
„A ja sam se onda bez veze šuljala hodnicima kako vas nebi probudila!“
„Vidjeli smo te, ali ti si bila toliko zaokupljena dnevnim boravkom.“ –nasmiješio mi se. „Hajde! Ne želiš valjda da se palačinke ohlade?“
„S nutellom?“ –nacerila sam se.
„S nutellom.“ –klimnula sam glavom.
Dignula sam se sa trosjeda, poljubila sam tatu u obraz i krenula prema kuhinji. Okrenula sam se još jednom prema njemu. Gledao je i dalje u televiziju ozbiljnog lica i prekriženih ruku. Okrenula sam se i otvorila vrata kuhinje. Mirisala je na mamine palačinke zbog kojih bi mi se slina uvijek pojavila u ustima, kao i u onom trenutku. Ugledala sam mamu kako vrti palačine po zraku. Moja mama, Tamara Hasan, bila je kućanica u kasnim tridesetim godinama. Prije nego sam se ja rodila radila je kao umjetnica i poznata slikarica, no odustala je od toga. Sada bi samo iz hobija i dosade slikala. Okrenula se prema meni i nasmiješila se. Bila sam jako slična mami. Imala je dugu crnu kosu i šiške, te tamne oči i bucmasto simpatično lice. Obožavala sam mamu jer je bila jako dobra žena i uvijek je bila uz mene kad sam ju trebala pošto nisam imala niti brata niti sestru s kojim bi mogla ponekad razgovarati kad me nešto tišti.
„Hej, mama.“ –približila sam joj se i poljubila je u obraz.
„Hej, zlato.“ –pozdravila me.
„Kako to da si odlučila napraviti palačinke?“ –upitala sam je, te sjela za stol.
„Sjetila sam se kako ih dugo nisam radila, a znam koliko ti se sviđaju. Danas sam se ranije probudila, pa sam imala vremena ih napraviti!“
„Odlično.“
„Nadam se da će ti se svidjeti!“
„Uvijek mi se svide.“ –zagrizla sam jednu i uživala u toplom, ukusnom okusu.
„Ne mogu vjerovati.“ – u kuhinju je zakoračio i moj otac, te je sjeo nasuprot mene.
„Što to, zlato?“ –upitala ga je moja majka.
„Rotefor izlazi iz zatvora.“ –odgovorio joj je.
„Niste uspjeli produžiti kaznu?“
„Ne.“
„Kakve ti imaš veze s njim?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Prije petnaest godina sam radio na njegovom slučaju i uhitio sam ga.“ –odgovorio mi je.
„Evo zašto si tako ljut. Hoćeš li me ti odbaciti do škole ili da idem s autobusom?“
„Ja ću te odbaciti.“
Neko vrijeme smo još sjedili u kuhinji, pričali s mamom i zabavljali se. Bili smo jedna malena složna obitelj, a ja sam bila toliko vezana uz njih da bi poludjela u slučaju da im netko nešto učini.
Tata me odbacio ispred škole. Poljubila sam ga u obraz, zahvalila ga i onda izašla iz automobila. Mahnula sam mu, a on mi je potrubio i nastavio prema policijskoj upravi. Okrenula sam se i pogledala ogromnu školu. Puno učenika je pohađalo moju školu, pa sam prolazila školskim dvorištem i promatrala ljude koji su sjedili u raznim grupama.
Nisam nikada shvaćala zbog čega se svi ne družimo zajedno. Uvijek je postojala udaljenost među nama koja mi je išla na živce, ali izgleda da sam ja jedina ta koja je razmišljala na onakav način. Ugledala sam dečka u daljini. Pričao je sa svojim prijateljima i suigračima ragbijaške momčadi. Pretpostavljam da su pričali o utakmicama ili automobilima. Večinom su pričali o tome i kad smo mi cure, navijačice, bile među njima. Prolazio je rukom kroz svoju plavkasto – smeđu kosu, te promatrao prijatelje svojim plavim očima. Po izrazu lica sam vidjela koliko je oduševljen razgovorom. Sa mnom skoro nikad nije bio oduševljen i to bi me uvijek rastužilo. Spustila sam pogled i hodala prema njemu. Ponekad sam se pitala što još radim s njim!
„Evo mog komada!“ –iznenadno me povukao David.
„Hej, David.“ –pozdravila sam ga, a on me poljubio.
Koliko god sam mu govorila da mrzim kad me netko naziva komadom, ribom ili slično i dalje mi je to radio, pa sam jednostavno odustala da mu govorim iste stvari.
„Znaš što se jučer dogodilo?“ –upitao me.
„Ne znam, David. Reci.“ –uzdahnula sam.
„Neki klinjo mi je skoro razbio auto i pretukli smo ga.“
„Molim?“
„Nisam ga mogao pustiti da samo tako nestane. Znaš da je moj Porsche dragocijen!“
„Znaš što...“ –uzvratila sam pomalo bijesno. „Zabi si taj dragocijeni Porshe u guzicu!“
„Što?“ –zbunjeno me pogledao, a to su i učinili njegovi prijatelji koji su se do malo prije cerekali zbog njegove priče.
„Pretući nekoga zbog glupog auta?! Jesi li ti normalan?!“ –proderala sam se. „Ne razumijem što sam radila s tobom! Prekidamo!“
Bila sam tako bijesna na njega, a onaj događaj je samo bila kap koja je prelila čašu. Okrenula sam se i nastavila hodati prema školskom ulazu. Bila sam oduševljena, sretna i zadovoljna svojim postupkom. Oduvijek sam znala koliki je on kreten, ali žao mi je što prije nisam imala hrabrosti suočiti se s njim. Iznenada me netko okrenuo. Ugledala sam bijesnog Davida i prema meni je letila njegova ruka. Zatvorila sam oči dok mi je srce ubrzano počelo kucati. Nisam osjetila njegov udarac, pa sam ih polako otvarala. Primjetio sam kako mu netko druži ruku i okrenula sam se prema visokom dečku zvanom Riven Benso. Promatrao je ozbiljno Davida svojim zelenkasto – smeđim očima i imao je pomalo dugu smeđu kosu. Bio je doista sladak i zgodan dečko, a i jak pošto sam mu vidjela razvijenu ruku koja je čvrsto stiskala Davidovu. Moj bivši dečko je podignuo drugu ruku, a Riven se izmaknuo i udario ga u nos zbog čega mu je krv počela teči niz bradu.
„K vragu!“ –proderao se bijesno David. „To boli, kretenu!“
Riven se zločesto nasmiješio, podignuo je torbu s poda i nastavio hodati prema školskom ulazu. Gledala sam za njim, a onda sam spustila pogled prema Davidu koji je sjedio na pod i držao si nos rukama koje su mu bile pune krvi. Ponovno sam se okrenula prema Rivenu koji je već bio dovoljno daleko. Potrčala sam prema njemu i zaustavila ga.
„Hvala.“ –rekla sam mu.
„Učinio bi to za svaku curu.“ –nastavio je. „Mrzim kretene poput Davida!“
Nastavio je hodati dalje, a ja sam začuđeno gledala za njim. Bio je tako hladan prema meni u onom trenutku, ali bila sam mu jako zahvalna što je spriječio Davida kad me želio udariti.
