Tišina. Ponovno je tišina vladala onom prostorijom. Mrzila sam se osjećati usamljeno i biti u tišini jer sam onda tada razmišljala o lošim stvarima. Počela sam razmišljati o tome kako možda nikada neću izaći odavdje. Tata sigurno čini sve kako bi me pronašao, ali izgleda da ne može. Već bi me našao pošto sam znala koliko zapravo radi, ali nije dolazio. To je značilo da izgleda kao da sam nestala sa lica zemlje. Gdje sam bila? Zar sam stvarno nestala da me ne mogu pronaći?
„Ne možeš spavati?“ –čula sam Daisyn glas.
„Ne.“ –odgovorila sam. „Ti?“
„Svako toliko zaspem, pa otvorim ponovno oči.“
„Izgleda da jedino mi cure ne možemo spavati kako treba jer dečki već nekoliko sati neprestano spavaju.“
„Ja ne mogu zaspati jer cijelo vrijeme razmišljam što radimo ovdje!“
„Znam kako ti je, Daisy. Pokušaj se smiriti i ne razmišljati ni o čemu. Lakše ćeš zaspati!“
Klimnula je glavom. Vidjela sam kako je zatvorila oči. Osjećala sam se tako... glupo. Pokušavala sam nju smiriti, a ni sama nisam znala kako da smirim sebe. Ponovno sam čula tišinu oko sebe i tihe uzdisaje. Svi su tako čvrsto spavali, a htjela sam i ja spavati kako treba. Nisam više htjela razmišljati o tome što radim ovdje, zašto me netko ne potraži, zašto me netko izbavi, no... bilo je nemoguće jer se nisam mogla smiriti. Na samu pomisao na sve to bi počela drhtati od straha. Bilo me strah, a to sam jedino mogla pokazivati kad su svi spavali jer nisam htjela da pomisli koja sam kukavica zapravo.
Pregrizla sam usnicu i stisnula šake pokušavajući smiriti suze koje su mi se pojavile u očima. Nisam htjela plakati. Ne opet. Htjela sam biti hrabra. Htjela sam vjerovati u to kako će sve biti u redu, kako mi se ništa neće dogoditi, ali nakon dva tjedna zaključena u mračnoj prostoriji nisam znala da li je potrebno vjerovati u nešto bolje.
Čula sam korake izvan one prostorije i pogledala prema vratima. Dignula sam se sa hladnog poda i polako hodala prema njima kako bi pogledala tko je vani. Približila sam im se i pogledala kroz prozorčić. Onuda je prolazio visoki čovjek. Bio mi je poznat iz daljine, ali nisam znala otkud bi ga mogla poznavati. Što je bliže bio, prepoznala sam ga i ostala šokirana.
Počela sam drhtati od straha jer nisam mogla vjerovati da upravo gledam serijskog ubojicu ispred sebe. Jesam li ja to bila zatočenica Denzela Rotefora? Nemoguće... Sanjala sam, ali... zašto je onda taj san izgledao tako stvaran? Zašto sam mogla gledati one oči kojih sam se bojala čak i preko televizijskog ekrana. Gledao je u mene, a ja u njega. Nisam mogla vrisnuti, ali htjela sam. Nisam mogla reći ni riječ, a htjela sa. Zašto nisam mogla pričati? Zašto sam bila toliko šokirana da sam jedva disala? Promatrala sam one njegove tamne oči koje nisu ni treptale. Gledao me, a nisam mogla pomaknuti pogled. Izgledalo je kao da sam ostala paralizirana, ukipljena zbog njegovom pogleda koji me lagano plašio sve više i više. Srce mi je ubrzano kucalo i osjećala sam kao da me nešto steže u srcu.
Osjetila sam da me netko dotaknuo. Proderala sam se i zatvorila oči. Bila sam u šoku. Nisam se mogla micati. Je li me on dirao? Je li se on nalazio sa mnom u onoj prostoriji?
„Faith!“ –čula sam Rivenov glas.
Polako sam se okrenula i ugledala ga. Promatrao me začuđeno, zabrinuto, a iza njega su stajali i ostali koji su imali pospan izraz lica. Drhtala sam od straha i osjetila sam suze kako klize niz lice. Približila sam mu se i snažno ga zagrlila. Htjela sam ga osjetiti uz sebe. Htjela sam biti sigurna kako nisam sama i kako je netko ondje sa mnom.
„Što se dogodilo?“ –upitao je Clay.
„Vidio sam kako zuri u vrata, pa sam je dotaknuo i proderala se.“ –odgovorio je mirnim tonom glasa Riven.
„Zašto je onda tako šokirana?“ –nastavio je Reece.
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima. „Faith, sve je u redu?“
„Mi... on...“ –mrmljala sam.
Nisam mogla stići do zraka, a nisam se mogla ni dovoljno smiriti kako bi im ispričala što se dogodilo. Osjetila sam ruke na svome licu. Podignuo mi je pogled i gledao ozbiljno dok su mu oči pokazivale veliku zabrinutost. Osjećala sam se kao da se mogu smiriti uz njega. Osjećala sam kao da me jedino on može spasiti one očajnosti. Duboko sam uzdahnula i pokušavala smiriti srce koje mi je neprestano otkucavalo velikom brzinom.
„Hoćeš li nam reći što se dogodilo?“ –promatrala me Daisy.
„Denzel Rotefor...“ –uzvratila sam. „On...“
„On je onaj serijski ubojica, jelda?“ –nadodao je Reece.
„Da.“ –odgovorio je Riven. „Mislim da je pušten iz zatvora prije tri tjedna!“
„Što s njim?“ –pogledao me Clay.
„Vidjela sam ga.“ –rekla sam tiho i ponovno zajecala.
„Gdje?“ –nastavio je Riven.
„U ovom hodniku.“ –govorila sam drthavim zrakom. „On nas drži zatočene!“
Sjedila sam na podu i promatrala sve oko sebe. Bili su šokirani mojom izjavom i šutjeli su. Normalno da će biti šokirani. Nitko normalan ne bi bio miran s činjenicom da nas serijski ubojica, koji je nedavno izašao iz zatvora, upravo drži zatočene.
„Kako je to moguće?“ –uzvratila je Daisy. „Kako?“
„Možda...“ –čula sam Rivenov glas i okrenula se prema njemu. „Možda smo svi mi povezani s njim!“
„Povezani?“ –zbunjeno će Clay. „Kako to misliš?“
„Moj tata je odvjetnik koji ga je poslao u zatvor.“ –nastavio je. „Faith, ako se ne varam, tvoj tata ga je uhitio!“
„Da.“ –zbunjeno sam klimnula glavom.
„Koliko se ja sjećam, mama je pričala kako je ona presudila Denzelu!“ –rekao je Reece. „Mama je sutkinja!“
„Da, istina. Još prije nekoliko godina nam je pričala o tome!“ –uzdahnuo je Clay. „Ali ne znam kakve veze imamo s njim!“
„Daisy, ti?“ –Riven se okrenuo prema njoj.
„Ja sam se očito našla na krivo mjesto u krivo vrijeme kad sam pokušavala smiriti ove budale!“ –ljutito je uzvratila.
„Sad želiš reći da smo mi krivi što se ti tu nalaziš?“ –ljutito ju je pogledao Reece.
„Da!“ –proderala se. „Da nisam bila s vama očito ne bih bila ovdje!“
„I zbog toga nas moraš kriviti, ha? Pa jesi li ti normalna?!“
„Prekini se iskaljavati na njoj!“ –Clay ga je pomalo odgurnuo. „Ima pravo. Da se nije nalazila s nama, ne bi bila ovdje!“
Šokirala sam se. Je li on to upravo nju branio? Pogledala sam u Daisy, a ona ga je također promatrala začuđeno dok je Reece gledao u drugu stranu. Uzdahnula sam i prislonila glavu na zid. Je li Riven stvarno imao pravo? Sve što je govorio je bilo istinito. Što ako ima pravo? Što ako se Denzel želi osvetiti našim roditeljima preko nas?
***
Čula sam prodoran zvuk koji me probudio iz dubokog sna. Trgnula sam se i ugledala kako netko otvara vrata. Počela sam drhtati od straha, a onda sam pogledala u društvo i također su gledali ispred sebe. Dignuli su se sa poda dok sam ja sjedila i dalje na isto mjesto gdje sam i zaspala. Riven mi se približio i pružio mi ruku, a prvo sam pogledala u nju, pa u njega. Klimnuo je glavom i primila sam ju, pa me povukao s poda. Vrata su se napokon otvorila. Počela sam drhtati od straha. Znala sam tko je. Dobro sam poznavala ono lice koje sam prvi put vidjela preko televizije i ponovno prethodne noći.
Promatrao nas je hladnim pogledom zbog kojeg sam se osjećala još gore. Što je sada želio od nas? Zbog čega se pojavio u onoj prostoriji? Vladala je tišina, a ja sam osjećala ubrzane otkucaje srca. Bila sam prestravljena i nisam znala hoću li to moći podnijeti. Mislila sam da bi mogla pasti u nesvijest svakog trena pošto mi se počelo vrtiti u glavi. Zakoračio je u prostoriji i pustio vrata otvorena. Počeo je kružiti oko nas, a mi smo krajičkom oka pratili kuda hoda. Je li ovo kraj za mene? Hoću li umrijeti?
„Vidi, vidi tko nam je tu...“ –uzvratio je promatrajući nas osmijehom.
Naježila sam se onog osmijeha i trnci su me prošli kroz tijelo. Bojala sam ga se, a on je to mogao vidjeti pošto sam neprestano gledala u njega šokiranog izraza lica i drhtajući.
„Zašto nas držite?“ –uzvratio je Clay.
„Mislim da nije ni vrijeme ni mjesto za pitanja.“ –pogledao ga je Denzel.
„Mislim da bismo trebali znati razlog zbog čega smo ovdje!“
„A ja mislim da bi trebao začepiti usta ako želiš živjeti!“
„Prijetite nam smrću?“ –lagano se nasmijehnuo Reece.
„Da.“ –klimnuo je glavom.
Počela sam drhtati od straha više nego prije. Umrijet ću. Znala sam da hoću. Znala sam da je bio hladnokrvni ubojica i znala sam da nema tate da me ovoga puta spasti. Osjećala sam se poput kipa u onom trenutku. Jedva sam disala, jedva gledala oko sebe... Srce mi je ubrzano kucalo. Je li to kraj za mene? Hoću li uskoro umrijeti?
„Mislim da vam to nije od koristi.“ –nastavio je Reece.
„Što mene boli briga što ti misliš?!“ –izderao se.
Napravila sam korak u nazad. Nisam htjela pokazati strah, ali znala sam da hoću jer sam bila prestravljena. Vidjela sam kako Riven gleda u mene, a ja sam onda pogledala u pod. Disala sam duboko kako bi umirila ubrzane otkucale svoga srca.
„Treba mi jedna cura.“ –začula sam Denzelov glas. „Moji dečki se žele malo zabaviti!“
Široko sam otvorila oči. Ispred mene se iznenada pojavio Riven. Pogledala sam u njega, a on je bijesno gledao u Denzela. Spustila sam pogled i pogledala u njegovu ruku. Nesigurno sam joj se približila svojom i uhvatila ju, te mu je snažno stisnula, a on mi je uzvratio. Osjećala sam se sigurno. Znala sam da mi neće ništa učiniti, da me nitko neće maknuti od njega kad je on sa mnom.
„Idemo, mala.“ –ugledala sam kako odvlačio Daisy.
„Stani!“ –proderali su se Reece i Clay.
„Reece!“ –derala se uplakala Daisy.
Provirila sam iza Rivenovih leđa. Ugledala sam kako Denzel odvlači Daisy. Plakala je. Vidjela sam strah u njenim očima, a onog straha sam se prestrašila. Osjećala bi se isto poput nje. Osjećala bi se da sam izgubljena. Vidjela sam kako Reece ljutito odlazi šakom prema Denzelovom licu, a odjednom sam začula prasak i vrisak. Vidjela sam pištolj u njegovoj ruci i Reeca kako polako pada prema podu. Po tragu krvi sam vidjela da je metak prošao kroz njegovo srce. Promatrao je široko otvorenih očiju strop. Snažno sam zagrlila Rivena. Bila sam šokirana, a od šoka nisam ni mogla zaplakati iako sam morala. Izgledalo je kao da imam knedlu u grlu koja mi nije dopuštala da progovorim.
„Gade!“ –čula sam Clayev glas.
Okrenula sam se. Pokušavala sam proderati njegovo ime, reći mu neka stane, ali riječi kao da su odavno bile izgubljene, kao da nikada i nisam naučila pričati. Bacio mu je pištolj iz ruke, koji je kliznuo kraj moje noge. Riven me ispustio iz zagrljaja i potrčao prema Clayu koji je bijesno udarao Denzela bez prestanka. Maknuo ga je od njega, a onda pogledao u čovjeka koji je ležao na pod u lokvi krvi.
„U nesvijesti je.“ –rekao je šokirano Riven. „Izgleda da su udarci bili toliko jaki!“
„C-Clay...“ –mrmljala je Daisy.
Okrenula sam se prema njoj pošto sam potrčala po pištolj, u slučaju da bi nam mogao zatrebati. Reecova glava joj je bila na koljenima. Približila sam im se, a on je i dalje gledao u strop. Znala sam da je mrtav i dobro sam znala da to i ostali znaju.
„N-Nije mrtav, Clay, jelda?“ –Daisy je podignula pogled prema njemu.
Niz njeno lice silazile su suze. Približio joj se i promatrao ju, te je kleknuo kraj nje i zagrlio. Vidjela sam kako živčano gricka usnu i kako pokušava ne plakati iako su mu oči bile pune suza. Pogledala sam onda u Rivena. Ozbiljno je gledao u njih. Toliko ozbiljno da sam mislila kako ne osjeća ništa u onom trenutku.
„Moramo otići!“ –rekao je Riven. „Imamo priliku sada kad je ovaj u nesvijesti i vrata su otvorena!“
„Ne idem!“ –Daisy je ljutito odmahivala glavom. „Neću pustiti Reeca!“
„Žao mi je, Daisy, ali... mrtav je!“
„Kako možeš biti tako hladan?“ –proderala sam se uplakano.
Sada su i meni suze klizile niz lice jer sam razmišljala kako bi bilo da izgubim voljenu osobu pred svojim očima. Niti ja ne bih otišla. Ne bih ga mogla napustiti.
„Zar misliš da mi nije žao, ha?“ –proderao se i on na mene, a ja sam napravila korak u nazad. „Zar misliš da sam htio da umre? Kako možeš pomisliti da sam tako hladan kad si ti oduvijek bila ta koju je boljelo briga za sve?!“
„Nije u redu da sada to spominješ.“ –spustila sam pogled.
Suze su mi klizile niz lice i počele padati prema podu. Zašto je morao biti tako bezobrazan? Zašto me morao posjetiti na to kakva sam bila prije nego sam shvatila da se trebam promijeniti i pokušati biti normalna osoba, a ne ono što ne želim?
I will not die, I'll wait here for you
I feel alive, when you're beside me
I will not die, I'll wait here for you
In my time of dying
