Trgnula sam se iz sna pošto sam sanjala kako nas ganjaju. Podignula sam glavu s jastuka i pogledala oko sebe, te sam odahnula kad sam shvatila da sam dobro i da se nitko opasan ne nalazi oko mene. Umirila sam polako srce koje je neprestano udaralo poput bubnjeva. Okrenula sam glavu prema prozorima. Već je mrak pao što je značilo da sam puno spavala, a osjećala sam se odlično jer sam se naspavala i jer sam napokon bila dobro.
Spustila sam pogled prema podu. S moje lijeve strane kreveta ležao je Riven. Spavao je tako mirno, tako spokojno. Nasmiješila sam se odmah, pa sam se nagnula na krevet i gledala ga. Napokon sam ga mirno mogla promatrati. Bio je tako neodoljivo sladak, a zbog njega je moje srce tako ubrzano kucalo. Znala sam da mi je, u tako kratko vremena, bilo stalo do njega. Možda nije trebalo, ali bilo je više nego što sam zamišljala. Iznenada sam primjetila kako me promatra. Gledala sam kako njegove predivne oči svijetlucaju u mraku i promatraju me. Srce mi je ubrzano kucalo i nisam mogla izgovoriti niti jednu riječ, ali nisam htjela odmaknuti pogled s njega. Htjela sam ga i dalje gledala sada kad je i on mene promatrao.
„Vidim da si naspavana.“ –nasmiješio mi se.
„Da.“ –rekla sam tiho. „Napokon!“
„Drago mi je.“
„Ti? Odmoran si?“
„Jesam.“
„I? Hoćeš li mi objasniti otkud ti kreditna kartica?“
„Naviknuo sam se nositi je u patiku.“
„Zašto?“
„Kad sam živio s mamom, bio sam naviknut tući se uokolo, pa bi mi uvijek novac pao iz džepova i nestao. Zbog toga sam odlučio uvijek nositi kreditnu karticu!“
„Zašto si se tukao?“
„Dobro pitanje, ali mama me poslala kod tate jer sam stalno radio sranja po gradu!“
„A ja sam mislila da si inače dobar dečko!“
„Kako ja znam – voliš zločeste dečke!“
„David je bio pogreška, Riven!“ –uzdahnula sam i ljutito pogledala prema stropu.
„Ne moraš se meni opravdavati!“ –rekao mi je mirno.
„Ma budalo...“ –uzdahnula sam.
„Nisi valjda sad ljuta.“ –podignuo se sa poda i pogledao me ozbiljno.
Odmahnula sam glavom i nastavila gledati strop. Bila sam ljuta, ali nisam htjela da to on zna. Ne znam zašto sam se njemu morala opravdavati, ali imala sam osjećaj da mu moram ono reći. I sama sam znala kolika je David bila pogreška, koliko je cijelo ono ponašanje u školi bilo pogrešno, ali nisam se htjela vraćati na onu temu. Uzdahnula sam. Uhvatio me trenutak melankonije. Mama i tata su mi užasno nedostajali. Znala sam koliko su bili zabrinuti za mene, koliko su me tražili, a ja nisam mogla učiniti ništa kako bi se oni osjećali bolje, a niti ja.
„Dobro si?“ –upitao me Riven.
Okrenula sam se prema njemu, te sjela na krevet. Sjedio je na stolici i gledao u mene, a ja u njega.
„Kad će sve ovo biti gotovo, Riven?“ –uzvratila sam.
„Ne znam, Faith.“ –slegnuo je ramenima. „Ali obećajem ti da ćemo se izvući nekako!“
„Sigurno?“
„Bio sam ti obećao i da ćemo izaći iz onog zatvora, jelda?“
„Jesi.“
„Onda se nemoj brinuti. Vidjet ćeš da će sve biti u redu!“
Klimnula sam glavu. Vjerovala sam mu iako nisam znala da li bi trebala pošto sam imala osjećaj da više ništa neće biti u redu. Odavno smo trebali biti na sigurnom, ali nismo. Osjećam da smo još u opasnosti i znala sam da nas i dalje prate, da su negdje u okolici onog motela.
Primijetila sam osmijeh na njegovom licu, a nasmiješila sam se i ja njemu, no nisam mogla maknuti pogled s njegovih usana. Privlačile su me tako snažno da sam se dignula sa kreveta i približila mu se. Zbunjeno me promatrao, a ja sam prislonila svoju ruku na njegovo lice. Nesigurno je odmaknuo glavu u nazad, a ja sam se približila njegovim usnama i poljubila ih nadajući se da me neće odbiti. Uzvratio mi je poljubac i obgrlio rukama oko struka.
Raširila sam noge i sjela na njega. Bio mi je užasno privlačan u onom trenutku i uživala sam u njegovim poljupcima i zagrljajima. Osjećala sam se odlično i kao da nešto vrijedim u ovom životu. Osjećala sam se kao nikada nisam bila loša osoba. Podignuo me sa stolice i stavio na krevet.
Nježno me ljubio po vratu dok je rukom ulazio ispod moje majice. Zadrhtala sam u onom trenutku jer sam obožavala onaj osjećaj koji mi je prolazio tijelom. Nisam htjela da prestane. Osjećala sam samo užitak i dok mi je polako skidao odjeću i bacao ju sa strane. Dirala sam njegovo dobro formirano tijelo dok me on promatrao duboko u oči. Polako je ušao u mene svojim udom zbog čega sam trznula. Bila sam djevica, pa me zbog toga boljelo više nego je trebalo, ali odlučila sam se ne zabrinuti time.
Utisnuo mi je poljubac na usne. Uzvratila sam mu dok sam noktima prolazila po njegovim leđima. Ubrzao je ritam, a osjećaj koji mi je prolazio tijelom je bio fenomenalan. Naravno, nikad ne viđen prije. Poljubio me u vrat, pa po grudima dok je svojim udom išao gore – dolje u meni, a ja sam zbog toga ispuštala krikove koji su odjekivali prostorijom. Ruke je prislonio na mojim bokovima ubrzavajući sve više i više. Sigurno je osjećao da trzam jer jesam. Mrdala sam bokovima koliko sam bila uzbuđena.
Osjetila sam da bih svakog trena mogla doživjeti orgazam, pa je izvadio svoj ud iz mene. Rukom je prošao preko klitorisa dok sam ja trzala sve više i više, te vrištala od uzbuđena. Osjetila sam da sam se ukočila dok je on ubrzavao svojim prstima, a zatim sam duboko uzdahnula i zaklopila oči umirivši tijelo.
***
Malo kasnije sam ležala kraj njega. Grlio me jednom rukom i duboko disao. Spavao je dok je meni još srce ubrzano kucalo. Osjećala sam se odlično i bila sam sretna. Htjela sam voditi ljubav s njim više nego išta na svijetu. Kucanje me trgnulo iz razmišljanja. Prodrmala sam Rivena koji je zbunjeno pogledao oko sebe.
„Netko kuca.“ –rekla sam tiho.
„Budi tiho.“ –uzvratio je.
Kucanje se nastavilo. Riven se dignuo sa kreveta i polako približio prozoru, te malo odmaknuo zavjese kako bi pogledao o tko nas treba.
„Faith, odlazimo!“ –požurio je prema meni.
„Tko je to?“ –upitala sam preplašeno.
„Izgledaju mi kao jedni od Denzelovih slijedbenika.“ –prošao je kraj mene i požurio prema kupatilu. „Požuri!“
Potrčala sam k njemu. Otvorio je prozor i pomogao mi da se dignem kako bi izašla iz kupatila. Skočio je za mnom, uhvatio me za ruku i potrčali smo od motela. Okretala sam se prema otvorenom prozoru naše sobe dok mi je srce ubrzano kucalo. Pitala sam se hoće li shvatiti uskoro da nas nema? Hoćemo li mi već biti dovoljno daleko kad to budu shvatili? Pogledala sam prestrašeno u Rivena. Imao je ozbiljan i zabrinuti izraz lica.
Zaustavili smo se. Sjela sam na pod i duboko uzdahnula. Trebala sam doći do malo zraka jer smo se podosta udaljili od motela, a da se nismo zaustavili. Podignula sam pogled prema Rivenu koji je promatrao prema stari s koje smo došli. Izgledao je zabrinuto, a onda je pogledao u mene.
„Pobjegli smo im.“ –rekao mi je.
„Siguran si?“ –upitala sam ga.
„Da. Dovoljno smo daleko.“ –pružio mi je ruku.
„Odlično.“ –uzdahnula sam i podignula se s poda uz pomoć njegove ruke.
„Moramo nastaviti dalje.“
„Umorna sam, Riven!“
„Znam, ali ako ne nastavimo će nas uhvatiti.“
„Misliš da su Clay i Daisy dobro?“ –upitala sam hodajući kraj njega.
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima. „Iskreno se nadam da jesu!“
Uzdahnula sam i nastavila hodati ubrzanim korakom poput njega. Nadala sam se da su Daisy i Clay dobro, ali izgledalo je da jesu pošto je većina otišlo za nama. Bila sam prestravljena, tužna jer nisam znala hoćemo li ih se ovog puta riješiti. Znala sam da nešto neće biti kako treba i dobro sam osjećala kako ih se nismo riješiti, a ne znam zašto sam se tako morala opustiti. Nastavila sam hodati za njim iako sam se cijelo vrijeme okretala kako bi bila sigurna da nas ne prate.
Šutili smo. Mrzila sam onu glupu tišinu koja je bila među nama. Osjećala sam samo nervozu u zraku i zbog toga nisam željela progovoriti ni riječ. Gledala sam oko sebe i pokušavala sam se uvjeriti kako je sve u redu i kako nas nitko ne prati, ali strah koji se nalazio u meni mi je govorio da ne smijem biti sigurna kako je sve u redu. Primijetila sam kako me Riven cijelo vrijeme drži za ruku i spustila sam pogled. Koliko god sam pokušavala biti sretna zbog toga, koliko god sam pokušavala vjerovati da će sve biti u redu, nisam mogla.
Osjećala sam se tužno, shrvano, slomljeno. Htjela sam da sve bude u redu, da se uspijemo izvući iz ovoga, ali znala sam da više ništa neće biti kako treba. Molila sam se da se uspijemo izvući iz ovog sranja. Htjela sam biti netko drugi u onom trenutku. Htjela sam da se ne nalazim na onakvom mjestu, ali shvatila sam da je ovo realnost svaki put kad bi trepnula. Zadrhtala sam, a onda je Riven zastao i pogledao me ozbiljno. Gledala sam u njega skoro minutu, bez prestanka, a onda sam spustila pogled. Nisam htjela da vidi suze u mojim očima, koje nikako nisam mogla smiriti. Nisam htjela plakati, ali sve mi se skupilo. Bila sam hrabra u ovih nekoliko dana. Pokušavala sam ne plakati, ali ovog puta hrabrost nije bila dovoljna. Suze su me otkrile jer su proklizile niz moje moje lice, pa sam pregrizla usnicu kako ne bi zajecala.
Vidjela sam kako je zakoračio prema meni, te me snažno zagrlio. Zagrlila sam i ja njega, a onda sam zajecala jer više nisam mogla izdržati. Bila sam prestravljena, krhka i htjela sam da sve ovo nestane u onom trenutku, ali nije. Osjećala sam lagani vjetar kako me hladi i nisam osjećala hladnoću pošto sam uživala uz Rivena, a i on me grijao svojim tijelom.
„Bit' će sve u redu. Obećajem!“ –rekao mi je tihim glasom.
Uzdahnula sam i još snažnije ga zagrlila. Htjela sam mu vjerovati. Htjela sam biti sigurna da govori istinu, da će sve biti kako treba, ali nisam bila sigurna u to.
Čuli smo, odjednom, škripanje automobila. Okrenuli smo se i ugledali prašinu oko sebe. Zakašljali smo pošto je bilo užasno prašnjavo u zraku. Prašina je polako nestajala. Ugledali smo nedaleko od sebe crnu sijenu, a onda mi je srce ubrzano počelo kucati i polako mi je nestajalo zraka. Uhvatila sam Rivena snažno za ruku, a on mi je uzvratio. Valjda me želio smiriti, ali nisam znala hoću li se smiriti, hoću li to moći. Otvorila sam široko oči. Znala sam da nije sve gotovo, a sada sam bila sigurna u to pošto sam ispred sebe gledala Denzela. Promatrala sam njegove tamne oči kako ukipljeno gledaju u nas, a ja se nisam mogla ni pomaknuti, ni trepnuti.
„Kolike probleme ste mi zadali.“ –odmahnuo je glavom. „Trebalo mi je vremena da vas pronađem, a i nekoliko mrtvih osoba!“
„Nije u redu što nam to radite.“ –rekao je Riven.
„Nije u redu?“ –nasmiješio se zlobno.
Naježila sam se od onog osmijeha, pa sam spustila pogled. Nisam ga željela ni pogledati kako se ne bi osjećala preplašeno i kako se n ebi ukočila više nego što sam bila u onom trenutku. Osjećala sam svoje otkucaje srca po cijelom tijelu. Bili su ubrzani, prestravljeni.
„Vaši roditelji su me uništili!“ –proderao se Denzel.
„Da niste ubili one ljude, vjerojatno biste sada bili na slobodi!“ –uzvratio mu je Riven ljutito.
Ovo mi nije izgledalo najbolje. Bojala sam se kako bi moglo biti sranje. Bojala sam se kako bi Riven mogao nastradati jer je ipak Denzel bio teški serijski ubojica koji nije imao milosti prema nikome.
„Zaslužili su to! Tratili su svoj život na gluposti. Morali su umrijeti, morali su platiti...“
„Tko ste vi da odlučujete da li netko zaslužuje umrijeti ili ne?!“
„Mali...“ –izvadio je pištolj. „Ne suprostavljaj mi se!“
„Učiniš li korak naprijed, propucat ću ti glavu!“ –rekla sam mu.
Riven se šokirano okrenuo prema meni. Držala sam pištolj u ruci, koji je bio uperen prema Denzelu. Ruke su mi drhtale od straha jer nikad prije nisam činila nešto slično, ali nadala sam se kako će ga ovo smiriti i udaljiti od nas. Morala sam biti hrabra u onom trenutku i ne pokazivati mu slabost.
„Mala... nisi poput mene!“ –rekao mi je Denzel osmijehom na licu. „Nisi ubojica!“
„Postat ću ako nam se približiš!“ –uzvratila sam ozbiljno.
Ma koga sam ja zavaravala? Nadala sam se da neće napraviti korak naprijed jer nisam bila tako hrabra da ga upucam. Napravio je korak naprijed, a ja u nazad dok su mi ruke užasno drhtale. Znala sam da me može vidjeti. Znala sam da može vidjeti strah u mojim očima i očaj.
„Rekao sam ti.“ –nastavio je.
„Faith...“ –pogledao me Riven, a i ja njega krajičkom oka. „Pucaj!“
„Hajde, mala. Ne glumi hrabru curicu! Spusti pištolj!“ „Pucaj, Faith!“
„Spusti pištolj!“
Začula sam prasak. Šokirano sam gledala ispred sebe. Osjetila sam bol u prsima, a pištolj mi je kliznu iz ruke. Spustila sam pogled prema prsima. Krvarila su. Osjećala sam kako gubim ravnotežu. Osjećala sam užasnu bol. Pala sam na pod i gledala u zvjezdano nebo. Ipak nisam bila tako hrabra da ga upucam već je on to učinio prije mene.
„Gade!“ –začula sam histerični Rivenov glas i nekoliko pucnjeva.
Je li bio mrtav? Je li Denzel i njega ubio?
„Faith...“ –podignuo me s poda. „Izdrži, molim te!“
Nosio me nekamo. Stavio me na suvozačevo sjedalo, a onda je sjeo na vozačevo, upalio motor i odjurio. Gledala sam oko sebe. Osjećala sam da gubim svijest jer je bol bila prejaka.
„Pričaj sa mnom, Faith!“ –ponavljao mi je.
„R - Riven...“ –teško sam disala. „Boli me...“
„Znam, ali uskoro će sve biti u redu. Samo izdrži!“
„Riven...“
„Molim?“
„Žao mi je... a - ako... sam te ikada... povrijedila!“
„Nisi nikada. Samo izdrži, Faith! Vidim bolnicu u daljini.“
Jesam li bila dovoljno jaka da izdržim onu prokletu bol koja mi je prolazila prsima, tijelom? Hoću li preživjeti? Riven je zaustavio automobil i otvorio moja vrata, te me podignuo sa sjedala. Nisam imala snage niti ga obgrnuti rukom. Vidjela sam svijetleći natpis na bolnici, a onda sam polako počela gubiti svijest.
What will we do,
what will we say when it’s the end
of this game that we play
Will we crumble into the dust, my friend
Or will we start this game over again
