Ovaj je post trebao biti slijedeći tjedan, ali netko nam danas ima rođendan, pa ću mu pokloniti ovaj post kao rođendanski poklon.
Anime Freeku, sretan ti rođendan i sve najnajnajbolje!!! Neka ti se ostvare sve želje! :)))
:*
Budilica mobitela je zvonila. Poskočila sam i ugasila ju. Bila sam užasno umorna. Cijelu noć nisam spavala pošto sam razmišljala o Rivenu. Jučer su novine i Vijesti govorile kako ga ne mogu pronaći, a tata je rekao da je nemoguće da se vratio kod majke pošto se njegov otac čuo s bivšom ženom, a i provjerili su sve postaje u gradu i avionske kompanije, no nije mu bilo traga. Zabrinjavala me cijela ova situacija. Dogodilo mu se nešto loše? Vjerujem da nije pošto bi policija već našla njegovo tijelo.
Odmahnula sam zbunjeno glavom. Nisam željela ni razmišljati što mu se moglo dogoditi. Vjerovala sam da je još živ i znala sam kako će tata učiniti sve da ga pronađu. Dignula sam se sa kreveta. Bilo je vrijeme da se spremim za školu i morala sam se požuriti pošto tata uskoro odlazi na posao iako se vratio dosta kasno s njega jer je cijeli dan proveo u postaji. Već sam se navikla na to da ga skoro nikad nema kod kuće kad ima previše posla, a vjerovala sam kako ću ga sada manje vidjeti ako Rivena uskoro ne pronađu. Nadala sam se da hoće.
Otvorila sam ormar i prvo što sam ugledala obukla na sebe. Nisam smjela biti toliko usporena. Ne danas kad je tata morao žuriti na posao. Na brinu sam se našminkala, uzela potrebne stvari za školu i istrčala iz sobe.
„Gdje toliko juriš?“ –mama je provirila iz kuhinje.
„A u školu. Tata će me ubiti što kasnim!“ –uzvratila sam.
„Tata je otišao prije pola sata na posao. Odbacit ću te ja u školu!“
„A ja sam se toliko žurila. Spremila sam se u roku od deset minuta! Novi rekord!“
„Sjedni i pojedi nešto.“ –nasmiješila mi se.
„Kad već imam vremena...“ –slegnula sam ramenima i sjela za kuhinjski stol. „Mama, tata ti je išta javio za Rivena?“
„Rekao je da ga i dalje traže.“ –sjela je preko puta mene.
„K vragu.“
„Tvoj dobar prijatelj?“
„Ne. Samo poznanik, ali svejedno.“
„Razumijem.“
„Nadam se da će ga pronaći!“
„Tata radi sve što može, ali sigurna sam da mu se ništa loše nije dogodilo!“
„Nadam se.“
„Kad ti danas završava škole da znam kad da dođem po tebe?“
„Idem u knjižnicu raditi referat!“ –odgovorila sam. „Pa nema potrebe da dođeš po mene!“
„Zašto ga ne napraviš doma?“ –upitala me.
„Ma glupa profa mi je dala temu koju mogu pronaći samo u knjižnici!“
„Aha. Ma snaći ćeš se ti!“
„Nadam se da ću biti gotova brzo.“
„Da dođem onda po tebe ili ćeš nazvati Davida?“
„Prekinuli smo.“ –nastavila sam kad sam progutala komad sendviča.
„Prekinuli?“ –šokirala se. „Nisi mi rekla. Kad?“
„Prekjučer.“ –rekla sam.
„On je prekinuo s tobom?“
„Ne. Ja s njim!“
„Zašto?“
„Shvatila sam da nije dečko za mene.“
„Ali, Faith, on je bio tako...“
„Mama, vjeruj mi, ne poznaješ ga!“ –odmahnula sam glavom. „Ovako je najbolje za mene.“
„Kako ti kažeš!“ –slegnula je ramenima.
„Idemo?“ –upitala sam je i dignula sa stolice.
Klimnula je glavom. Izašla sam iz kuhinje, uzela stvari iz dnevnog boravka i podignula pogled prema televiziji. I dalje se vrtila Rivenova slika na Vijestima, te je reporterka govorila da još nije pronađen i da se mole sve osobe koje su ga možda vidjele neka se jave policiji. Uzdahnula sam i izašla iz prostorije, a mama me već čekala na izlazu iz kuće, pa je nastavila hodati stepenicama kad me vidjela kako joj prilazim. Izašla sam iz kuće, zaključala vrata i požurila korak prema maminom automobilu. Ušle su u njega, upalila je motor i udaljile smo se od kuće. Nagnula sam se na naslonjač sjedala i promatrala put kojim smo se vozile zamišljeno. Iako sam htjela prestati razmišljati o Rivenu, nisam mogla pošto mi se cijelo vrijeme motao po mislima, a i događaj u kojem me spasio od udarca mi nije izlazio iz glave. Što mu se dogodilo, k vragu?
Mama se zaustavila na školskom parkiralištu, pa sam joj zahvalila, poljubila je u obraz i izašla iz auta, te krenula prema dovorištu laganim hodom. Zapuhao je jak vjetar koji mi je razbarušio kosu, ali nisam se živcirala iako je bio hladan. Pomagao mi je da se opustim i da, na kratko, nestanu moje loše misli. Opuštala sam se. Razmišljala sam o tome kako uskoro završavam srednju školu i kako bi se uskoro trebala upisati na ekonomski faluktet. Oduvijek sam voljela matematiku, a i znala sam da bi kao računovođa ili knjigovođa mogla imati dobru plaću kao starija, ako sve dobro prođe i nađem odličan posao gdje bi mogla dobiti visoku svotu novca.
Podignula sam pogled i ugledala Davida s prijateljima. Imao je flaster na nosu. Čula sam kako su mu morali namjestiti nos iako nije bio razbijen. Ljutito sam krenula prema njemu. Htjela sam znati da li je on imao veze s Rivenovim nestankom pošto ovo ne bi bio prvi put da pretuče nekoga koji mu se suprostavi, naravno, uz svoje najbolje prijatelje.
„Jesi li ti kriv zbog njegovog nestanka?“ –stala sam pred njim i prekrižila ruke na prsima.
„Čijeg?“ –upitao me zbunjeno.
„Rivenovog.“
„Zašto bih ja bio kriv zbog toga?“
„Zar misliš da ne znam koliko si bio ljut na njega nakon što te udario pred svima?“
„Bio sam ljut, ali to ne znači da sam mu morao nešto loše učiniti!“
„Oh, sad se praviš kao da si dobar dečko koji nikome ne bi naudio?“
„Faith, ostavi me na miru, ok? Ispadaš glupa!“
„Držim te na oku, David. Zapamti to!“ –ljutito sam ga pogledala od glave do pete i udaljila se od njega.
Bila sam bijesna na njega u onom trenutku. Pravio se kao da nikada nikome nije naudio i kao da bi bilo nemoguće da nešto učini Rivenu, no, koliko sam ga dobro poznavala znala sam da ima nekakve veze s njegovim nestankom. Bio je podosta živčan kad bi mu se netko suprostavio ili radio nešto što se njemu ne sviđa, a Riven je upravo to učinio. Prije nego sam ušla u školu, uputila sam mu još jedan ljutiti pogled. Ako je on imao veze s njegovim nestankom... saznat ću kako tako.
Bilo je već devet sati navečer i napokon sam dovršila sve što sam trebala učiniti za školu. Izašla sam iz ogromne knjižnice iz koje mi je trebalo da izađem pet minuta, pa sam se uputila prema autobusnoj stanici. Vani je bio mrak. Užasno jako je puhalo, bilo hladno i kao da se spremalo nevrijeme pošto nisam vidjela niti jednu zvijezdu na nebu, a i bilo je mračno, puno crnih oblaka. Nadala sam se da ću stići kući suha i kako me pljusak neće uhvatiti svakog trena. Ugledala sam autobus na autobusnoj stanici. Bilo je još ljudi ondje, pa sam potrčala prema njemu. Morala sam stići na vrijeme pošto je ono bio zadnjih autobus koji je vozio u smijeru moje kuće, no, nisam stigla na vrijeme. Duboko sam uzdahnula i izvadila mobitel iz torbice. U trenutku kad sam htjela utipkati mamin broj, isključio se.
„Odlično!“ –proderala sam se. „Još mi je i to trebalo!“
Ponovno sam uzdahnula i stavila ga natrag u torbicu. Nema mi druge. Moram krenuti piješke doma, a trebat će mi najmanje pola sata i sigurno će me pljusak uhvatiti, pa ću tek tada poludjeti. Hodala sam što sam brže mogla pošto je već počelo grmiti i sijevati, pa sam znala da bi kiša mogla počet padati svakog trena. Iznenada me netko uhvatio iz grmlja. Nisam se mogla ni proderati jer su mi stavili nešto preko nosa i ustiju. Osjetila sam užasan smrad, a onda se onesvijestila.
