„Faith!“ –osjetila sam kako me netko drma. „Faith!“

Glas je bio sve jači i jači. Poznavala sam ga. Polako sam otvarala svoje oči. Na početku sam vidjela sve mutko oko sebe i vrtilo mi se u glavi, ali onda mi se vid počeo stabilizirati. Ugledala sam Rivena ispred sebe kako me promatra. Proderala sam se i dignula naglo s poda.

„Dobro si?“ –upitao me.
„Gdje sam?“ –gledala sam oko sebe.

Vidjela sam da smo u zamračenoj prostoriji i da jedina svijetlost dolazi iz malene rupice na vrata. Gdje sam to bila? Što se dogodilo? Nisam znala što se dogodilo sa mnom. Prisjetila sam se kako me netko povukao u grmlje, no nisam znala što se događalo nakon toga niti kako sam se stvorila u onu prostoriju, a niti što je Riven radio ondje.

„Kad bih bar i ja to znao.“ –uzdahnuo je i nagnuo se na zid.
„Što ti radiš ovdje?“ –okrenula sam se prema njemu.
„Dobro pitanje.“
„Cijeli grad te traži, Riven.“
„Znam.“
„Što onda ovdje radiš?“
„Nisi li pomislila da bih već izašao iz ove glupe prostorije da mogu?“ –pogledao me pomalo ljutito.
„Zaključani smo?“ –šokirano sam upitala.

Klimnuo mi je glavom. Ukočila sam se. Zašto sam bila zaključana? Što sam radila ongdje? Zašto je i Riven bio ondje? Kako sam uopče dospjela u ovu prostoriji? Što se dogodilo?! Ova pitanja su mi se motala po glavi, a odjednom sam osjetila kako mi je nešto presjeklo noge. Nisam se više mogla držati. Pala sam na pod i šokirano gledala ispred sebe. Drhtala sam od straha, od zbunjenosti. Zbog čega sam se nalazila ovdje? Jesam li oteta? Tko me oteo? Osjetila sam suze na licu. Nisam ih mogla zaustaviti. Počela sam jecati.

„Nemoj mi sad, molim te, počet plakati!“ –čula sam Rivenov ozbiljan glas.
„Ne plačem.“ –odgovorila sam kroz stisnute zube i drhtavog glasa.
„Čujem da jecaš.“
„Pa što? Strah me!“
„I zbog toga ova prostorija mora postati more?“
„Nisi neki druželjubiv dečko, ha?“ –ljutito sam uzvratila i obrisala suze.
„Pogodi tko mi priča!“ –zakolutao je očima.
„Što bi to trebalo značiti?“ –ljutito sam se dignula sa poda.
„Ništa, ništa.“ –odmahnuo je rukom.
„Sad reci ako si već takav frajer!“
„Nisam frajer, pa ću zašutiti i molio bih te da me pustiš na miru jer mi se ne sluša tvoj iritantan glasić!“

Zbunjeno sam ga pogledala. Pitala sam se zbog čega je onako bezobrazan prema meni. Odmaknula sam se od njega i otišla s druge strane prostorije. Nagnula sam se na zid i pogledala prema vratima, te gledala u maleni prozorčić iz koje je dolazila svijetlost. Uzdahnula sam, skrvčila noge i nagnula glavu na njih. Koji je bio motiv da me itko otme? Tko me oteo i zbog čega se nalazim ovdje? Koliko god sam pokušavala pronaći odgovore na ova pitanja, nisam mogla pronaći ništa pošto nisam učinila ništa loše ikome.

Krajičkom oka sam pogledala u Rivena. Gledao je u jednu točnu zamišljeno. Okrenula sam se prema njemu. Zbog čega je bio tako loš prema meni? Cijelo vrijeme mi se to pitanje motalo po glavi. Nisam mu nikad ništa loše učinila pošto nikad i nismo pričali, pa mislim da nema potrebne da se tako ponaša.

Vidjela sam nešto u njegovom pogledu što me privlačilo i zbog čega nisam mogla skloniti pogled s njega. Promatrala sam njegov zamišljeni pogled i pokušavala sam razmisliti o čemu može razmišljati u onom trenutku pošto sam inače mogla shvatiti tko i o čemu razmišlja, ali on je bio nešto do koga nisam mogla doći pošto mi nije dopuštao mu se približi.

„Što je?“ –iznenada se okrenuo prema meni.
„Ništa.“ –odmahnula sam glavom.
„Već me dva sata cijelo vrijeme promatraš. Moraš mi nešto reći?“
„Ne.“
„Onda me nemoj tako promatrati.“
„U redu.“ –nastavila sam ljutito i bijesno. „Imam nešto za reći!“
„Da čujem!“ –okrenuo se glavu prema meni i pogledao me ozbiljno.
„Iako si me spasio od Davida, ideš mi na živce.“ –rekla sam ljutito. „Što sam ti učinila da se tako loše ponašaš?“
„Ništa.“ –odgovorio je.
„Zašto si onda tako bezobrazan prema meni?“
„Ti nikad nisi bila bezobrazna prema nama?“
„Molim?“
„Tvoje društvo je jadno, a i ti skupa s njima! Oduvijek ste se ponašali uzvišeno i kao da ste glavni u cijeloj školi! Ne možete se tako prema ljudima ponašati!“
„Slušaj...“ –proderala sam se. „Moraš prvo upoznati ljude, pa ih prosuditi!“
„Priča mi ona koja nema pojma osuđivati ljude!“ –nasmiješio se.
„Ne znaš ništa o meni, zato začepi!“ –viknula sam na njega.
„Ti si htjela znati.“ –slegnuo je ramenima.
„Šuti!“ –viknula sam još jednom.

Zašutio je, a ja sam se bijesno okrenula prema vratima. Bila sam ljuta na njega što se onako ponašao. Nije znao tko sam, a pričao je tako ružne stvari o meni. Kako se usudio? Kako je mogao biti takav debil i govoriti stvari koje nisu istinite i koje nemaju smisla?

Nastala je tišina. Nije se čuo niti jedan zvuk, a ja sam razmišljala o tome koliko je Riven debil i što je uopće bilo glupo popričati s njim o tome što misli o meni, iako... Možda je imao pravo. Ipak sam bila osoba kakva nikada nisam bila. S mojim društvom sam se uvijek ponašala kao i oni, pa je to trebalo značiti da sam i ja bila bezobrazna poput njih. Imao je pravo tako loše razmišljati o meni.

Nisam ga krivila. Ne više. Uzdahnula sam ponovno. Osjećala sam se loše. Ipak mi je netko jednom trebao reći istinu, trebao me vratiti u stvarnost i dovesti do znanja koliko sam zapravo loša osoba postala sa svojim novim ponašanjem i zbog toga što sam se samo htjela uklopiti u novo društvo. Bila je to velika pogreška. Ne bih se čudila da me ljuti mrze. Znala sam da me vjerojatno zbog toga cijela škola mrzi. Nitko nije podnosio umišljene, bezobrazne, bahate ljude, a ja sam bila među njima. Mrzila sam samu sebe što sam postala takva.