Napokon smo se zaustavili kad smo ugledali benzisku crpku. Izašla sam iz automobila, a onda vidjela kako se Clay i Daisy bude. Spavali su oko deset sati i izgledali su naspavano iako su im oči bile užasno crvene, ali pretpostavila sam da je to zbog toga što su bili šokirani i dosta plakati cijelim putem. Okretala bi se prema njima, a suze bi samo klizile niz njihovo lice. Vjerojatno su sanjali Reeca pošto su čvrsto spavali. Otvorila sam vrata i pogledala nasmiješeno u Daisy.
„Dobro jutro.“ –nacerila sam se
„Hej!“ –pozdravila me.
„Idemo na wc? Pretpostavljam da ti je mjehur pun.“
„Može!“
„Riven, čekajte nas unutra, ok?“ –pogledala sam u njega.
„Nema problema.“ –namignuo mi je dok je stavljao pumpu u rupu automobila kako bi napunio gorivo.
„Faith...“ –Clay me pozvao sa strane, pa sam mu se približila. „Pazi na nju!“
„Bez brige!“ –potapšala sam ga po ramenu i nasmiješila se.
Okrenula sam se i potrčala do Daisy koja me čekala u daljini. Nasmiješila sam joj se, a ona je spustila pogled i nastavila hodati prema WCima. Uzdahnula sam i tužno spustila pogled. Koliko god sam ju pokušavala nasmiješiti svojih osmijehom, nisam mogla. Znala sam da je preteško. Znala sam da bi i ja bila takva da izgubim tako važnu osobu za sebe, pa se nisam pretjerano ni trudila nasmijavati ju. Znala sam da bi htjela da me svi puste na miru iako bi znala i da ne bi kako se ne bi osjećala usamljeno i tužno.
Otvorila sam vrata toileta i obavila što trebam, nakon čega sam pričekala Daisy u hodniku pošto je bio krcat, pa nije stigla prije na WC. Gledala sam se u ogledalo. Tek u onom trenutku sam shvatila zbog čega me sve cure tako čudno promatraju i mrmljaju nešto jedna s drugom. Izgledala sam užasno i premoreno, kao što je i moja duša bila u onom trenutku. Nije me bilo briga što su me svi ogovarali u onom trenutku i pričali međusobno kako očajno izgledam. Htjela sam samo da sve ovo prestane, da uskoro budem kod kuće i pokušavam zaboraviti na sva sranja koja su mi se dogodila.
„Faith, dobro si?“ –upitala me Daisy.
Trgnula sam se i ugledala je kraj sebe preko ogledala. Nasmiješila sam se i okrenula prema njoj.
„Zamislila sam se.“ –rekla sam mirno. „Ti?“
„Pokušavam biti dobro.“ –uzdahnula je.
„Ne brini se, malena.“ –zagrlila sam je. „Znam da će jednom proći!“
Izašle smo iz WCa i požurile korak prema trgovini. Otvorila sam vrata i zakoračile unutra. Ugledala sam Claya kako kupuje hranu, pa je Daisy otišla k njemu dok sam ja potrčala kod Rivena koji je razgovarao s trgovcem za kasom. Stala sam kraj njega i poslušala o čemu pručaju.
„Koliko je udaljena policijska postaja?“ –upitao je Riven.
„Pet sati od Sarana!“ –odgovorio je.
„Saran?“ –začuđeno će Riven. „Koliko je Saran udaljen od ove benziske crpke?“
„Tri sata.“
„Znači... nismo ni blizu Waltu?“
„Idete krivim putem. Walt je prema zapadu!“
„Što? Zapadu?“ –uzvratila sam pomalo šokirano.
Riven je klimnuo glavom, a ja sam začuđeno pogledala u njega. Pitala sam se kako je mogao biti tako miran. Bili smo potpuno udaljeni od rodnog grada, a morali smo prolaziti cestom kojom smo se dolazili ovdje što je bilo nemoguće i riskantno jer bi nas Denzel mogao pronaći. Izvadio je iz džepa nešto. Ugledala sam kreditnu karticu, a tada sam bila još više šokirana. Otkud njemu kreditka kartica, odjednom? Zahvalio se trgovcu i povukao me sa sobom pošto se nisam mogla maknuti, a Clay i Daisy su hodali za nama noseći vrečice u ruci.
„Otkud tebi kreditna kartica?“ –upitala sam ga zbunjeno.
„Objasnit ću ti kasnije.“ –ispružio mi je ruku i stavio na nju nekoliko kovanica. „Nazovi tatu i kaži da smo dobro i požuri jer nemamo puno vremena.“
„Hvala!“ –uzvratila sam osmijehom i potrčala do telefonske govornice.
Bila sam neopisivo sretna kad mi je rekao da mogu nazvati roditelje. Znala sam koliko su bili zabrinuti i da su mogli doživjeti živčani slom u slučaju da se uskoro ne pojavim. Utipkala sam kućni broj telefona i pričekala da mi se netko javi. Bila sam nestrpljiva jer sam htjela što prije čuti njihov glas.
„Halo?“ –čula sam glas svoga oca s druge strane slušalice.
Čula sam umor u njegovom glasu. Znala sam da se nije naspavao. Znala sam koliko je bio iscrpljen i da me želio naći što prije.
„Tata, ja sam!“ –javila sam mu se napokon.
„Faith?!“ –proderao se. „Faith, pa k vragu, gdje si ti?“
„Nemam puno vremena. Rekli su nam da smo tri sata od Sarana!“
„Vam? Tko je s tobom?“
„Riven, Clay i Daisy. Javi njihovim roditeljima da smo dobro, ali... Reece je poginuo! Ubio ga je, tata!“
„Tko?“
„Denzel!“
„Što? Držao vas je zatočene? Molim?“
„Tata, sad krečemo prema kući, ali požuri, molim te!“
„Faith, moramo krenuti!“ –rekao mi je Riven.
„Faith, nemoj spustiti!“ –nastavio je tatin glas.
„Moram. Pozdravi mamu! Volim vas!“ –spustila sam slušalicu.
„Što si mu rekla?“ –upitao me Riven dok smo odlazili prema automobilu.
„Što se dogodilo.“ –odgovorila sam. „Pretpostavljam da sad čini sve kako bi nas pronašao!“
Klimnuo je glavom i otključao vrata. Uzela sam mu ključ iz ruke i nasmiješila se.
„Rekla sam da sam ja na redu.“ –namignula sam mu i sjela na vozačevo mjesto.
Odmahnuo je glavom i požurio prema suvozačevim vratima. Otvorio ih je i sjeo na sjedalo, te se okrenuo prema meni.
„Za nekoliko sati ćemo se zaustaviti kako bi mi dala ponovno volan!“ –rekao je.
„Ma samo ti spavaj, Riven. Kad se budeš probudio ćemo već biti dovoljno daleko i bit će dosta kasno!“ –nastavila sam.
„Svejedno ćeš mi dati volan.“
Odmahnula sam glavom i nasmiješila se. Bio je uporan, ali ja sam bila upornija, pa sam znala kako mu neću tako lako popustiti, a i trebao se odmoriti. Bio je premoren iako mi je govorio da je dobro i da on može nastaviti.
„Hoćeš li mi ispričati ono u vezi kreditne kartice?“ –upitala sam ga.
Čula sam tišinu. Krajičkom oka sam pogledala u njega. Spavao je. U onom trenutku sam željela ne voziti pošto sam htjela uživati u onon prizoru, ali morala sam pratiti cestom kojom su smo se vozili. Pogledala sam u retrovizor na stražnje sjedalo. Ugledala sam Daisy kako ponovno spava u Clayevom zagrljaju dok je on mirno i zamišljeno gledao kroz prozor.
***
Slušala sam mirnu glazbu koja je svirala na radiju. Pjesme su me umirile jer, na sreću, sam uspjela pronaći radio postaju koja me mogla opuštati. Mrak je već počeo padati, a nitko iz društva se nije budio. Razumijela sam Rivena što spava tako dugo jer se nije naspavao skoro jedan cijeli dan, ali Clay i Daisy su spavali cijelo vrijeme.
Nisam htjela biti bezobrazna prema njima, gnjaviti ih nakon onoga što im se dogodilo, pa sam svoje slobodno vrijeme morala prolaziti slušajući pjesme i vozeći se dugim, tihim i pustim cestama. Čudilo me što nitko, već sedam sati vožnje, nije prolazio onim putem, ali pretpostavljala sam da možda rijetko ljudi putuju onim krajevima. Bilo mi je dosadno jer nisam imala s kim pričati, a dosadilo mi je stalno slušati one pjesmice koje su mi već ušle u glavu i promatrati ceste kojom sam vozila.
Odjednom sam čula teško disanje. Pogledala sam na retrovizor i ugledala Daisy kako teško diše.
„Clay!“ –viknula sam, a on se probudio iz sna kao i Riven. „Što joj je?“
„K vragu!“ –uzvratio je pomalo zabrinuto.
„Što se događa?“ –Riven je pospano trljao oči.
„Clay!“ –uzvratila sam.
„Daisy, duboko diši, molim te.“ –nastavio je. „Nemoj se forsirati!“
„Što se dogodilo?“ –upitala sam.
„Ima astmu!“ –odgovorio je. „Nemamo pumpicu sa sobom!“
„Skreni lijevo, Faith!“ –uzvratio je Riven. „Za pet minuta bismo trebali biti u ovom gradu!“
Klimnula sam glavom i velikom brzinom skrenula lijevom uličicom. Stavila sam nogu na papučicu gasa kako bismo što prije stigli do gradića. Daisy nije izgledala najbolje. Pokušavala je dohvatiti zrak dok joj je Clay ponavljao da se smiri. Srce mi je ubrzano kucalo. Cijelo vrijeme sam gledala u retrovizor u stražnje sjedalo. Bila je blijeda, šokirana, prestrašena.
„Stani. Ljekarna!“ –viknuo je Clay.
Zaustavila sam auto. Istrčao je iz automobila, a ja sam pogledala u Daisy, pa u Rivena. Uzdahnula sam i otkačila pojas, te potrčala za njim. Otvorila sam vrata ljekarne i ugledala kako razgovara sa ženom.
„Žao mi je, ali ne mogu vam dati ništa bez recepta!“ –odmahnula je glavom.
„Cura može poginuti!“ –nastavljao je ljutito Clay.
„Imamo novac, ako treba.“ –uzvratila sam.
„Ne mogu vam dati ništa bez recepta, ponavljam.“
„Želim – pumpicu!“ –rekao je bijesno i uperio pištolj u nju.
„Clay!“ –proderala sam se. „Spusti taj glupi pištolj!“
„Neću dok mi ne da pumpicu!“
„Clay, nemoj raditi gluposti. Makni taj pištolj, molim te!“
Gledala sam oko sebe. Ljudi su u strahu gledali u nas. Vidjela sam oči pune suza kod žane, njihovo drhtanje dok su muškarci ukipljeno stajali na mjesto. Izgledalo je kao da ne dišu. Bojali su se Claya, ali znala sam da nikome ne bi naudio. Bio je zabrinut za Daisy više od mene, više od ikoga na onom svijetu. Približila sam mu se i spustila pištolj prema dolje.
„Žao mi je, gospođo, ali doista nam trebaju te pumpice.“ –ušla sam iza putla dok je ona prestravljeno gledala u mene, te sam uzela nekoliko kutijica i potrčala prema izlasku.
Otvorila sam vrata automobila i sjela na vozačevo mjesto, te Clayu pružila kutijice s pumpicama. Uzeo ih je, na brzinu otvorio jednu i dao ju Daisy koja se smirivala.
„Otkud ti pištolj?“ –zbunjeno će Riven.
„Uzela sam ga kad je Denzelu pao, ali ne znam kako ga je Clay pronašao.“ –uzdahnula sam.
„Što se dogodilo?“
„Cura nam nije htjela dati pumpicu bez recepta, pa joj je zaprijetio!“
„Krasno, Clay. Sad nam još fali i da nas murja ganja!“
„Mogla je umrijeti, Riven!“ –ljutito se proderao.
„Molim vas, prekinite.“ –uzdahnula sam. „Vjerujte mi, nisam voljna slušati vaše prepiranje! Nisi smio to napraviti, ali kad nas murja pronađe ćemo biti sigurni da nam Denzel neće ništa učiniti!“
„Ali sad će nas ganjati zbog toga!“ –nadodao je Riven.
„Znači, po tebi sam morao dopustiti da Daisy umre?“ –rekao je ljutito ovaj drugi.
„Idete mi na živce!“ –viknula sam. „Daisy, bolje si?“
„Da.“ –klimnula je glavom.
Nasmiješila sam joj se. Bila je ponovno rumena. Znala sam da se bolje osjeća, ali vidjela sam koliko je premorena. Polako se nagnula na Clayevo rame i zatvorila oči. Clay je spustio pogled i nježno prislonio usne na njeno čelo, te ju snažno obgrlio rukom. Mogla sam vidjeti, po njegovim očima, po tome kako ju je promatrao, da mu je stalo do nje više nego do prijateljice. Znala sam da mu je još bilo stalo i da se zbog toga loše ponašao prema njoj kad je bila s Reecom. Boljelo ga je to. Uzdahnula sam i nastavila pratiti cestu. Mrak je odavno pao i bilo je vrijeme da se udaljimo što prije od grada kako policija ne bi otišla za nama.
„Možda bismo trebali otići na policiju.“ –rekao je Riven.
„A gdje bi postaja mogla biti?“ –uzdahnula sam. „Ovaj gradić je bio tako malen da sumnjam da se u blizini nalazi koja policijska postaja!“
„Znaći... još ćemo se mi voziti.“
„Da.“
„Umorna si?“
„Nisam.“
„Voziš skoro cijeli dan. Najbolje je da se zaustaviš sa strane i da ja vozim!“
„Ma samo ti nastavi spavati.“ –nasmiješila sam mu se.
„Obećaj mi da ćeš me probuditi kad budeš umorna.“ –nastavio je.
„Obećajem!“ –klimnula sam glavom.
Nasmiješio mi se i nagnuo na sjedalo, a ja sam nastavila gledati kuda vodim i pokušavala sam biti pozorna kako ne bi skrenuli sa ceste i kako nam se ništa ne bi dogodilo.
Someday, somehow
gonna make it allright but not right now
I know you're wondering when
(You're the only one who knows that)
Someday, somehow
gonna make it allright but not right now
I know you're wondering when
~ Someday By: Nickelback
P.S. Nisam nikada rekla da prestajem pisati. Ili sam se krivo izrazila ili ste krivo shvatili! Rekla sam da neću objaviti novu priču nakon Faith zato što imam Cimere koji su na pola puta, a Ples s vragom sam tek počela objavljivati.
Ne brinite se! I dalje ću vas mučiti svojim postevima i novim knjigama! :D
Vidim da sam već neke preplašila! *hug*
