*Sretno vam Valentinovo - iako je to dan kao i svaki drugi!
Ne znam koliko sam bila zatočena u onoj glupoj prostoriji gdje bi nam donosili tri puta hranu na dan, ali vrijeme je sporo prolazilo. Nisam znala što da radim, a s Rivenom nisam progovorila ni riječ otkad me nazvao droljom zbog čega mi je još gore bilo pošto se nisam mogla ni prepirati s nekim, a ona užasna tišina me ubijala polako.
Dan mi je prolazio razmišljajući tko me to drži, zbog čega sam ovdje, hoću li uskoro izaći, zbog čega sam morala biti glupa i željeti se uklopiti u društvo, a zbog toga sam izgubila važne osobe u mom životu i pretvorila se u neznanku za samu sebe. Što su moji roditelji mislili o meni, nisam ni sama mogla zamisliti iako sam se s njima ponašala kao osoba koju su oduvijek poznavali, ali... što će pomisliti o meni kad im kažem kako sam se ponašala, kakva sam loša osoba bila? Uzdahnula sam.
Moji roditelji se sigurno brinu za mene i tata sada čini sve da me pronađe. Znala sam da uskoro hoće i da nikome neće dopustiti da mi naudi, pa sam bila sigurna da sam trenutno sigurna i da će se tata uskoro pojaviti i izvasti iz ovog glupog mjesta. Pogledala sam prema Rivenu. Bio je jako zamišljen i kao da se nije nalazio ondje, sa mnom. Vidjela sam po njegovom pogledu da putuje negdje svojim mislima. Gdje je putovao – nisam znala, ali htjela sam doznati jer je u njegovom pogledu bilo nešto zbog čega sam ga stalno mogla gledati.
U ovih nekoliko dana sam ga promatrala skrivečki samo kako me on ne bi otkrio i izderavao se na mene zbog onoga što sam bila pred cijelom školom i samo jer nije podnosio takve djevojke, što je bilo normalno i zbog čega ga nisam mrzila. Bilo je normalno da svi mrze bahate, arogantne i ljude koji se ponašaju uzvišeno, a ja sam bila baš takva pred cijelom školom. I dalje su mi kroz misli prolazila pitanja zbog čega sam bila tako glupa, tako naivna i željela uporno postati ono što nisam, ponašati se kao kretenka samo kako bi bila netko i nešto u onoj školi i postala poznata. Mislila sam da će me poštovati tako, ali tek kad mi je Riven rekao one stvari shvatila sam da me svi zapravo mrze.
Nastavila sam gledati u njega nadajući se da me neće otkriti. Htjela sam uživati u njegovom zamišljenom pogledu pokušavajući shvatiti o čemu bi mogao razmišljati, a mogao je jedino o tome što sam i ja razmišljala: o tome tko nas je oteo, zbog čega smo ovdje i kad ćemo izaći odavdje.
Vrata su se odjednom počela otvarati. Podignuli smo se sa poda i pogledali tko će sada ući. Ugledali smo nekoliko maskiranih nabildanih muškaraca koji su bacili troje ljudi u našoj prostoriji, pa su zalupili vratima i zatvorili ih. Potrčala sam k njim, a i Riven mi se pridružio. Provjerili smo da li su dobro i disali su. Pretpostavila sam da su ih oteli kao i mene. S nama su se sada nalazila dva muškaraca mlađe dobi i također djevojka. Čvrsto su spavali, pa sam pretpostavila da će im trebati vremena da se razbude i da sedativ prestane djelovati.
Vratila sam se na mjesto, sjela na pod i nagnula glavu na zid, no nisam prestajala gledati u njih. Pitala sam se tko su oni i kad će se probuditi. Pogledala sam onda u Rivena. I on ih je promatrao, pa je pogledao u mene, no ja sam odmaknula pogled. Nisam se željela suočiti s njegovim pogledom jer sam imala osjećaj da me stalno sudi zbog onoga što sam postala i nisam htjela. Htjela sam pobjeći od osobe koja sam zapravo bila, pa bi me on mogao svojim pogledom posjetiti na to što sam zapravo.
Čula sam zvukove, pa sam se podignula s poda. Vidjela sam kako se oni dečki i cura počinju buditi i kako se drže za glavu. Otišla sam k njima, podignula curu s poda i pogledala ju dobro. Imala je zelene oči kakve nikada nisam vidjela i koje su me odmah očarale. Bila je jako slatka cura i možda godinu dana starija od mene. Njena plava kosa padala joj je niz moje ruke.
„Dobro si?“ –upitala sam je.
„Glava me užasno boli.“ –odgovorila je.
„Uskoro će bol prestati, bez brige.“ –rekla sam joj.
„Gdje sam?“ –čula sam muški glas.
Okrenula sam se i ugledala visokog dečka tamne razbarušene kose kako gleda zbunjeno svojim smeđim očima oko sebe. Pretpostavila sam da je sportaš zbog jakog razvijenog tijela ili da ide po teretanama.
„Dobro pitanje.“ –uzvratio je Riven.
„Zatvoreni smo?“ –drugi dečko je gledao oko sebe.
Koliko sam uspjela vidjeti, on je najstariji od svih nas. Imao je smeđu kosu namještenu s gelom, smeđkaste oči i malenu bradu. On je, također, bio dosta razvijen dečko kao onaj drugi i primjetila sam sličnosti u licu, pa sam pretpostavila da su možda brača.
„Da.“ –klimnula sam glavom.
„Tko ste?“ –upitao je Riven.
„Ja sam Clay Candence.“ –odgovorio je stariji dečko. „Ovo su moj brat Reece i njegova cura Daisy Wamaset!“
„Riven Benso, drago mi je.“ –prestavio se.
„Faith Hasan.“ –uzvratila sam.
„Hasan?“ –začuđeno će Reece. „Tvoj otac je policajac?“
„Da.“ –nastavila sam. „Zašto?“
„Traži te svugdje, a i poznaje našu mamu.“ –odgovorio je Clay.
„Traži me svugdje, ha?“ –uzdahnula sam i sjela na pod.
„Svi pričaju o vašem nestanku.“ –nadodala je Daisy. „Što radite ovdje?“
„Dobro pitanje.“ –pogledala sam u nju. „Netko nas je oteo.“
„Oteo?“ –šokirano će djevojka.
„To znaći da...“ –nastavio je Clay.
„Da ste i vi oteti, da.“ –Riven je klimnuo glavom.
Daisy je zajecala i snažno zagrlila Reeca. Čula sam plakanje i puhanje, a onda sam se okrenula prema Rivenu. Bila sam bijesna na njega u onom trenutku jer se nije dobro ponašao. Mogao je pokazati barem malo suosjećanja, a ne ponašati se kao kreten. Pogledao je u mene i pokazao mi začuđeno lice, no nije me bilo briga. Promatrala sam ga bijesno i došli mi je da ga udarim u onom trenutku, ali pokušavala sam se smiriti.
