|
*Slijedeći će post 28. Dečku i meni je tada 2 godine i 8 mjeseci veze. :D
A slijedeće subote sam u Rijeci tako da se unaprijed ispričavam ako ne budem pročitala vaše postove.
Volim vas. :)
P.S. Ovaj je post posvečen meni(:P)jer sam jučer poslije podne završila svoju 50-u knjigu!!! *pljes - pljes*
Svi oko mene su spavali. Daisy je jedva uspjela zaspati pošto je plakala otkad je saznala da je oteta. Bilo mi ju je žao. Znala sam kako se osjeća pošto sam se i ja onako osjećala, ali ona je imala dečka kraj sebe dok sam ja bila sama i morala sam biti hrabra kako se Riven ne bi derao cijelo vrijeme na mene. Nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tati. Sigurno je bio jako zabrinut za mene jer sam saznala da svi znaju za moj nestanak. Vjerojatno nije spavao kako treba i cijelo vrijeme je pokušavao pronaći način da me vrati živu i zdravu doma, da me spasi, ali... Hoće li uspjeti? Zabrinjavalo me to jer nisam znala gdje bismo mogli biti, a neće ni on ; nije mogao pronaći ni Rivena dva dana prije nego sam ja nestala. Okrenula sam se prema Rivenu. Imao je zatvorene oči. Htjela sam malo pričati s njim, ali nisam znala kako bi točno mogla započeti razgovor.
„Riven...“ –uzvratila sam tiho.
„Molim?“ –upitao me.
„Spavaš?“
„Očito je da ne spavam kad ti se već javljam.“
„Oprosti.“ –odmaknula sam tužno pogled.
„Što je?“ –nastavio je on.
„Imao si pravo.“
„U vezi čega?“
„U vezi toga koliko sam jadna osoba.“ –uzdahnula sam. „Imao si pravo. Mrzila sam te zbog toga što si rekao, ali... razmišljala sam i znam da sam postala tako jadna osoba otkad sam krenula u glupu srednju školu! Ne znam što mi je bilo da sam uopće htjela postati netko i nešto!“
„Nisi loša osoba.“ –sjeo je kraj mene.
„Kako znaš?“ –okrenula sam se prema njemu suznim očima.
„Tata je rekao koliko si dobra, simpatična i vedra.“ –započeo je. „Oduvijek te hvalio, a ja sam te vidio kao umišljenu curu jer si se tako ponašala po školi, ali bila si tužna. Vidio sam tugu u tvojim očima otkad sam se pojavio u školi!“
„To ne znaći da nisam loša osoba.“ –odmahnula sam glavom i suze su mi potekle niz lice.
„Znaći, Faith.“ –rekao je mirnim tonom glasa. „Samo... čekao sam trenutak da popričaš sa mnom o tome. Zbog toga sam se i ponašao na onakav način! Znao sam oduvijek da si ti dobra cura, ali čekao sam da shvatiš koliko si pogriješila time što si se željela na onakav način uklopiti u društvo!“
„Odavno sam znala da sam pogriješila.“ –uzdahnula sam. „Mrzila sam cure s kojima sam se družila, ali tek sam sad shvatila kakvu pogrešku sam zapravo učinila!“
„Bolje ikad nego nikad.“
„Stvarno mi je žao što sam povrijedila puno osoba.“
„Vjerujem.“
„I želim izaći iz ove glupe prostorije!“
„Nemoj mi sada počet plakati, molim te. Ne želim da sve poplaviš!“ –čula sam smijeh u njegovom glasu.
Nasmiješila sam mu se i odmaknula pogled. Koliko god sam mu pokušavala vjerovati, koliko god sam htjela vjerovati u to da nisam loša osoba, osjećala sam se i dalje loše. Odjednom me zagrlio jednom rukom. Podignula sam začuđeno pogled prema njemu dok su mi suze klizile niz lice. Nasmiješio mi se i obrisao ih, a ja nisam željela odmaknuti pogled s njega jer su me očarale njegove oči.
„Uskoro ćemo izaći odavdje. Obećajem!“ –rekao mi je.
Klimnula sam glavu i nagnula na njegova prsa. Osjećala sam otkucaje srca. Smirivali su me, što mi je užasno trebalo jer sam bila živčana, prestrašena i shrvana. Zatvorila sam oči i razmišljala. Pitala sam se da li Riven ima pravo, da li sam stvarno ja dobra osoba, ali nisam sama sebi mogla odgovoriti. Pitala sam se hoćemo li uskoro izaći, hoće li me tata izbaviti iz ovog pakla, ali ni na to nisam znala odgovoriti.
Uzdahnula sam tiho i pokušala samu sebe nagovoriti da zaspem, ali nisam mogla. Pogledala sam u Rivena, krajičkom oka. Spavao je i duboko disao. Kako su svi mogli biti tako mirni? Kako su svi mogli zaspati i ne razmišljati o tome što će nam se dogoditi? Htjela sam i ja biti mirna, malo odspavati pošto danima nisam spavala kako treba, ali nije išlo.
Čula sam glasove. Polako sam otvarala oči i ugledala Rivena kako priča s nekim. Začudila sam se jer se nije pomaknuo niti centimetar otkad sam se nagnula na njega.
„Doista ne možemo izaći odavdje?“ –upitala je Daisy.
„Ne možemo.“ –odmahnuo je glavom. „Pokušao sam kad sam tek došao ovdje, ali dovoljno dobro su zaključana!“
„K vragu.“ –ljutito je rekao Reece. „Nemoguće!“
„Kažem da sam pokušali, ali ništa od toga.“
„Tko nam to može raditi?!“ –nastavio je Clay.
„Neki kreten – sigurno.“ –rekao je Riven.
„Jednom ćemo izaći.“ –uzvratila sam.
„Oh, budna si.“ –Riven je spustio pogled prema meni.
„Prije nekoliko minuta sam se probudila!“ –nastavila sam. „Mora postojati način s kojim ćemo izaći iz ovog zatvora!“
„Slažem se s tobom. Mislim da se ne bismo trebali predati samo tako!“ –pogledao me Clay. „Siguran sam da postoji način da izađemo!“
„Ako postoji, zašto ga onda oni nisu pronašli?“ –Reece se okrenuo prema njemu.
„Možda se nisu dovoljno potrudili!“
„Ili možda jednostavno ne postoji!“
„Možda bismo trebali svi skupa pokušat pronaći rješenje. Ne misliš?“
„Prekinite!“ –proderala se Daisy. „K vragu! Ne sluša mi se vaše prepiranje! Uvijek ista priča s vama!“
„Nemoj zaboraviti zbog koga smo se počeli svađati!“ –ljutito će Clay.
„Nemoj nju kriviti za to!“ –bijesno će Reece.
„Wow, wow!“ –Riven se dignuo sa poda. „Doista mi se ne sluša vaše prepiranje, pogotovo ne sada kad trebamo razmisliti kako da izađemo!“
Pogledala sam u njega. Smirio se situaciju, ali sad nitko od njih troje nije želio progovoroti ni riječ. Pitala sam se što se točno dogodilo među njima da su se prepirali cijelo vrijeme, ali imala sam osjećaj da Daisy ima svoje ruke u tome, no nisam se htjela petljati u tuđe stvari. Šutila sam i promatrala sve oko sebe. Među nama je vladala samo tišina, a svako toliko bi se čuo uzdah. Osjećala se zabrinutost u zraku. Znala sam kako su svi zabrinuti zbog situacije u kojoj smo se snašli, ali nitko nije imao hrabrosti popričati o tome.
|
