*Za Andreu jer ju davim postovima. :D
P.S. Slijedeći će 14. i ovdje i na Rose. Poklon za Valentinovo svima vama.^^
Volim. :*
Probudio me jak tresak. Trgnula sam se i ugledala Rivena kod vrata. Podignuo je jedan pladanj s poda i sjeo preko puta mene, na mjesto gdje je sjedio cijelo vrijeme dan prije. Uzdahnula sam. Nisam mogla vjerovati da sam već jedan dan bila ondje, a društvo i nije bilo najbolje pošto je među nama valadala tišina. Dignula sam se i otišla kod pladnja. Vidjela sam da su na njemu dvije tanke fete kruha, nekoliko komadića sira i šunke.
„Hej!“ –počela sam udarati po vratima. „Imate nešto drugo za pojesti?“
„Ne misliš valjda da će te tretirati kao da si u hotelu?“ –čula sam Rivenov iritantni glas.
„Hej!“ –pravila sam se kao da ga ne čujem. „Ja sam vegetarijanka!“
„I zbog toga očekuješ da će ti dati nešto drugo za jesti?“
„Čuje li me tko?“
„Čuješ li ti mene?! Malena tatina curica očekuje da će sve savršeno dobiti?“
„Kretenu!“ –okrenula sam se bijesno prema njemu. „Alergična sam na svu vrstu salame!“
Ugledala sam njegovo začuđeno lice, pa je odmaknuo pogled i zagrizao sendvič. Odmahnula sam glavom, podignula pladanj s poda i otišla na svoje mjesto. Morala sam pojesti sendvič sa sirom, što mi nije bio problem, ali znala sam da bi mogla ogladiti što prije. Pogledala sam u Rivena koji je progutao zadnji komadić marende, a onda je stavo pladanj sa strane i podignuo pogled prema plafonu. Kad bi bar znao koliko mi upravo ide na živce. Nije ni bio svijestan koliko. Bio je tako arogantan, bezobrazan i kretenski raspoložen. No, možda je imao pravo da se tako ponaša prema meni. Svatko bi se ponašao na onakav način prema curi koja nije nikog gledala četiri godine osim svoje društvo.
Čovječe... Sad kad nemam što raditi, imam toliko vremena za razmišljanje. Što mi se dogodilo da sam morala biti tako glupa i željeti se uklopiti u glupu srednju školu, postati poznata?! Ni sama nisam mogla odgovoriti na to pitanje. Već četiri godine glumim osobu koju nisam. Glumim glupu navijačicu koja je, naravno, morala biti samo s dečkom iz školske momčadi. Glumim curu koja ne podnosi ljude koji imaju manje para. Glumim gaduru koja zadirkuje sve oko sebe.
Prislonila sam ruku na čelo i sakrila lice kako Riven ne bi vidio suze u mojim očima. Nisam htjela da me gnjavi. Sramila sam se same sebe i jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o svemu što se dogodilo u toliko vremena. Činilo se kao da je vječnost prošla otkad sam bila mlađa i otkad sam se obožavala družiti s osobama koje je, za moje društvo, bilo zabranjeno pogledati. Tada sam bila sretna, vesela, uvijek nasmiješena, vedra, a sada sam bila... ništa, upravo to. Bila sam ništa iako sam bila među glavnima u školi. Bila sam ništa jer sam postala nepoznata osoba sama sebi.
„Oprosti.“ –čula sam Rivenov glas.
Podignula sam pogled i začuđeno pogledala. On mi se to... ispričao? Zbog čega?“
„Da sam znao da si alergična ne bih ono rekao.“ –uzvratio je.
„U redu je.“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, a među nama je ponovno nastala tišina. Ipak nije bio tako loš. Ispričao mi se iako nije bilo potrebno. Ja sam trebala biti ta koja će mu se ispričati zbog svega. Bila sam glupača, jadna osoba prema svima i trebala sam se ispucati, reći nekome kako se osjećam, no, nisam htjela popričati s njim o tome. Sramila sam se same sebe i zbog toga sam odlučila šutiti. Znala sam kako vrijeme neće brzo prolaziti i kako ću se užasno dosađivati, ali bolje to nego da povrijedim još nekoga svojim postupcima.
Naslonila sam glavu na zid i uzdahnula, ponovno. To je jedino što sam u zadnje vrijeme znala raditi. Jedino što sam mogla i znala je bilo uzdihivati i provoditi svoje vrijeme razmišljajući kakva sam osoba mogla biti, a kakva sam zapravo postala.
„Kako su te oteli?“ –upitao me iznenada.
„Molim?“ –pogledala sam prema njemu.
„Pitao sam – kako su te oteli!“
„Odlazila sam iz knjižnice i zakasnila na bus. Vračala sam se doma i... Evo me ovdje!“
„Otišla si u knjižnicu?“
„Da. Što je tu tako čudno?“
„Zašto?“
„Odraditi referat!“
„Nisu li navijačicama i sportašima poklonjene uvijek najbolje ocjene?“
„Znaš...“ –razbijesnila sam se. „Mislila sam da ćemo čak moći funkcionirati, ali izgleda da smo totalno drugačije osobe, pa je najbolje da više ni ne komuniciramo... kretenu!“
„Droljo!“ –prevrnuo je očima.
„Što si rekao?!“ –dignula sam se sa poda.
„Rekao sam – droljo!“ –dignuo se i on, te je došao preda mnom.
Pljusnula sam ga ljutito i bijesno pogledala. Poželjela sam ga izduradati još nekoliko puta, ali suzdržavala sam se. Gledao je i on u mene ljutito dok sam ja stiskala čvrsto šake.
„Znaš...“ –polako sam spustila pogled. „Mislila sam da si drugačiji od Davida, ali sada sam shvatila da su svi muškarci isti!“
Pogledala sam ga. Nije me više promatrao ljutito, tužno, bijesno nego... razočarano. Spustio je pogled i okrenuo glavu, a ja sam se okrenula i sjela natrag na svoje mjesto. Ruka mi je još pulsirala. Pretpostavljam da ga je udarac bolio, no nije me zanimalo pošto sam bila bijesna na njega. Doista sam mislila da nije poput Davida, da je drugačiji od svih muškaraca jer rijetki bi se suočili s najglavnijim frajerom i zaustavili ga prije nego udari djevojku. Prevarila sam se. Koliko god je bio dobar što me spasio onaj dan, nije mi se sviđao kao osoba.
