„Nemojte se svađati zbog mene, molim vas!“ –čula sam Daisyn glas. „Ne želim otići bez njega. Ne mogu!“
„Shvaćam te, Daisy.“ –kleknula sam kraj nje. „Ali moramo!“
„Faith...“
„Daisy, moraš biti jaka!“
„Ne mogu, Faith! Ne mogu ga napustiti jer znam da niti on mene ne bi mogao.“
„Vjerujem, ali potrebno je. Ne možemo biti ostati i dalje ovdje! Imamo priliku pobjeći. Ako ju sada ne uhvatimo... gotovi smo!“
„Daisy...“ –začule smo Clayev glas.
Okrenule smo se, a on je stao metar iza nas, kraj izlaza. Promatrao je nas, a onda spustio pogled prema bratu, pa ponovno u nas. Vidjela sam očaj i tugu u njegovom licu, a glas mi je drhtio. Vidjela sam kako pokušava nešto reći, no nije uspjevao. Duboko je uzdahnuo i približio joj se. nježno ju je podragao po licu. Bilo mu je stalo. Mogla sam dobro vidjeti kaku ju promatra onim očima. Nije ju promatrao kao djevojku svoga brata već kao djevojku koju je volio. Sigurno mu je bilo teško promatrati curu koju obožava, voli i poštuje kako pati za drugim dečkom, a još teže što je upravo taj dečko bio njegov brat koji je upravo poginuo. Obrisao joj je suze i ponovno podragao, a ona ga je izgubljeno promatrala.
Tišina koja se nalazila u onoj prostoriji mi se nipošto nije sviđala pogotovo jer je su odjekivali tihi jecaji. Slučajno sam pogledala u Rivena. Gledao je u mene tužnog pogleda. Nisam mogla pomaknuti pogled s njega, ali zatvorila sam oči i okrenula glavu kad su mi u mislima odjekivale njegove zadnje riječi. Povrijedio me. Nije bilo u redu što je spominjao one stvari kad nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to, a i mislila sam da smo prešli preko toga i riješili što smo imali.
„Daisy, jaka si ti, vjeruj mi.“ –čula sam kako Clay razgovara s Daisy.
Otvorila sam oči i ugledala kako drži ruke na njenim obrazima dok ga ona pozorno promatrala iako su joj suze neprestano klizile niz lice.
„Moramo otići. Reece ne bi volio da ostaneš!“ –rekao joj je nježnim tonom glasa.
„Ne mogu ga napustiti, Clay.“ –uzdahnuo je.
„Žao mi je, ali moraš. Vjeruj mi, ne mogu niti ja, ali moramo otići što prije jer inače više nećemo dobiti priliku pobjeći!“
„Obećaj mi da nećeš i ti umrijeti. Obećaj mi da me nećeš i ti napustiti!“
„Obećajem!“
Zatvorila sam oči nakon što su se zagrlili. Pregrizla sam doljnju usnu i pokušavala smiriti jecaje koji su mogli svakog trena izaći iz mene. Drhtala sam. Znala sam koliko bi meni bilo loše odvojiti se od voljene osobe, koliko bi i ja voljela čuti onakve riječi. Voljela bih imati kraj sebe nekoga koji će mi obećati da me nikada neće napustiti u ovakvim trenutcima, a ja sam se osjećala samo.
„Faith!“ –prodrmao me Clay.
Naglo sam otvorila oči i pogledala u njega. Vidjela sam kako me čudno promatra, a onda sam osjetila mokro lice. Plakala sam? Prislonila sam ruku na obraz i obrisala suze. Nisam imala pojma da plačem pošto sam mislila da sam jaka, da mogu izdržati bol koja mi je prolazila tjelom, ali izgleda da nisam bila dovoljno.
„Idemo!“ –dignuo se sa poda i pružio mi ruku.
Klimnula sam glavom i podignula se uz njegovu pomoć. Okrenula sam se prema izlazu. U hodniku su nas čekali Riven i Daisy, te su nas promatrali. Izašla sam u tišini za Clayem.
„Faith...“ –Riven je krenuo svojom rukom prema mome licu, ali odgurnula sam ju od sebe.
Nisam htjela da me dira. Nisam to htjela nakon što je rekao one stvari i nakon što i dalje misli da sam loša osoba. Potrčala sam od njih, a čula sam njihovo trčanje iza sebe. Morala sam izaći odavdje što prije sada kad sam imala priliku iako nisam znala gdje bi mogao biti izlaz iz onog labirinta. Trčali smo stepenicama prema katu, ali čuli smo muške zvukove, pa smo se vratili natrag. Gledali smo oko sebe pokušavajući shvatiti i razmisliti gdje bi se izlaz mogao nalaziti.
„Ovuda!“ –Daisy je otvorila vrata.
Ušli smo u prostoriju i polako zatvorili vrata za sobom kako ne bi odjeknula kućom i tako nas otrkila. Čula sam kako netko dira po zidu i svijetlo se odjednom upalilo. Zatvorila sam oči pošto su mi se morale naviknuti na svijetlo jer sam bila večinom u mraku.
„Nalazimo se u garaži!“ –rekao je Clay, koji je stajao kraj mene.
Otvorila sam oči i ugledala nekoliko skupih i predivnih automobila. Spustili smo se niz stepenice i gledali oko sebe. Pokušavala sam pronaći mjesto na kojem bi možda mogli držati ključeve, ali nisam vidjela. Daisy je otvarala ladice drhtajući i plačući. Krajičkom oka sam gledala u nju. Znala sam da je još šokirana zbog smrti dečka, ali... tko nebi bio?
„Jedan je otvoren!“ –okrenuli smo se prema Rivenu.
Stajao je kraj crnog Mustanga otvorenih vrata. Potrčali smo prema njimu i otvorili vrata, te poskočili na sjedala.
„Netko mora otvoriti garažu.“ –rekao je Riven, koji je sjedio na vozačevom mjestu.
Pošto sam ja sjedila na suvozačevo, promatrala sam ga, ali ubrzo maknula pogled kad me pogledao. Gledala sam ispred sebe dok je Clay gledao gumbove kraj ogromnih čeličnih vrata. Pregledavao ih je nekoliko puta, a onda pritisnuo jedan. Čuo je jak tresak i vrata garaže su se počela otvarati. Clay je brzo potrčao prema nama, te otvorio vrata automobila i sjeo na sjedalo. Riven je upalio motor i pričekao da se garaža otvori do kraja.
Čuli smo vrata kako se otvaraju. Okrenuli smo se i ugledali nekoliko ljudi kako trče niz stepenice i bijesno gledaju u nas. Riven je, ne razmišljajući, pritisnuo papučicu gasa i izjurili smo iz garaže. Vozio je velikom brzinom, zbog koje sam se ja užasno bojala. Držala sam se za sjedalo dok mi je srce udarao poput bubnjeva kad je bubnjar palicama udarao njima. Znam da se nisam trebala bojati, ali bila sam prestravljena pogotovo jer sam vidjela automobile iza naše. Pratili su nas, ali bili su dovoljno daleko da bismo im mogli pobjeći.
„Riven!“ –Clay ga je potapšao po ramenu. „Vrata se zatvaraju!“
„Vidim, vidim!“ –uzvratio je živčano.
Pogledala sam ispred sebe. Velika čelična vrata dvorišta su se polako zatvarala. Izgleda da ipak nećemo uspjeti pobjeći. Ugledala sam Rivena kako drži nogu na papučicu gasa i gleda ispred sebe.
„Riven!“ –proderala sam se. „Ubit ćeš nas!“
„Šuti, Faith!“ –proderao se on.
„Riven!“
Bijesno sam se proderala i zatvorila oči. Znala sam da je to kraj jer je jednostavno bilo nemoguće da se uspjemo izvući na vrijeme. Osjetila sam kako me netko drži za ruku, a onda sam otvorila oči i ugledala Rivenovu ruku, pa sam pogledala u njega. Gledao je živčano ispred sebe, ali znala sam da me pokušavao umiriti iako ni on nije znao hoćemo li se spasiti. Vidjela sam veliku zabrinutost na njegovom licu koje mi to je dokazalo. Zatvorila sam ponovno oči. Nisam imala snage vidjeti što će se dogoditi ispred nas.
„To, Riven!“ –čula sam Clayev veseli glas.
Otvorila sam oči i pogledala ispred sebe. Bili smo na čistini iako skoro ništa nisam mogla vidjeti oko sebe pošto je bila noć i jedino što smo uspjeli vidjeti je bilo ono što se nalazilo ispred automobila zbog svijetla. Uzdahnula sam.
„Nemoj – to – nikad – više – ponoviti!“ –pustila sam njegovu ruku.
„Kako si uspio tako brzo stići na vrijeme?“ –upitao ga je Clay.
„Zar ne bi možda bilo pametnije reći mu da se trebao smiriti jer nas je mogao ubiti?!“ –zbunjeno sam se okrenula prema njemu.
„Recimo da je brzina jedan od razloga zbog kojeg me mama poslala tati!“ –nasmiješio se.
Odmahnula sam glavom i nagnula se na sjedalo automobila. Dečko, brzine i automobili... Puhnula sam ljutito, a onda uzdahnula. Bila sam presretna što smo izašli iz one kuće.
***
Vozili smo se satima. Bila sam jako umorna. Htjela sam spavati, ali od straha nisam mogla zaklopiti oči. Bojala sam se da bi ga mogla vidjeti čak i u snovima. Bojala sam se da bi me mogao pronaći. Gledala sam u Rivena, koji je mirno vozio cestom, i duboko sam uzdahnula. Bilo je tako tiho. Niti radio nije radio zbog čega sam se užasno bojala svega. Iznenada je Riven zakočio, a ja sam udarila od plastični dio ispred sjedala. Zbunjeno sam se okrenula prema njemu, a onda je gledao nešto ispred sebe. Polako sam se okrenula i ugledala Denzela ispred automobila.
Proderala sam se i naglo dignula glavu sa sjedala. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam gledala šokirano ispred sebe. Duboko sam uzdahnula. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da sam sanjala i da sam na sigurnom. Nagnula sam se ponovno na sjedalo pokušavajući smiriti otkucaje srca. Imala sam osjećaj kao da bi mogao puknuti od stresa, straha, živčanosti.
„Loš san?“ –upitao me Riven.
Okrenula sam se prema njemu. Mirno je vozio automobil kao i u mom snu. Klimnula sam glavom i pogledala iza sebe, u stražnje sjedalo. Daisy je mirno imala naslonjenu glavu na Clayevim koljenima i izgledalo je kao da čvrsto spava. Clay je, također, mirno spavao. Vjerojatno su oboje bili iscrpljeni nakon što im je ubijena važna osoba. Uzdahnula sam i okrenula prema cesti.
„Kad je zaspala?“ –upitala sam ga.
„Prije pola sata.“ –odgovorio je. „Jedva se uspjela smiriti!“
„Vjerujem.“ –uzdahnula sam. „Gdje smo?“
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima. „Vozimo se već pet sati!“
„Pet sati?“
„Da. Zbog čega si tako začuđena?“
„Ne mogu vjerovati da sam toliko spavala.“
„Zaspala si čim smo se počeli voziti!“
„I nisi vidio putokaze?“
„Ne. Nigdje ih nema!“
„K vragu!“ –uzvratila sam ljutito.
„Faith...“ –nastavio je. „Oprosti!“
„Zbog čega?“ –zbunjeno sam ga pogledala.
„Zbog onoga što sam ti prije rekao.“ –uzdahnuo je. „Nije bila moja namjera povrijediti te! Bio sam ljut u onom trenutku i... nisam razmišljao!“
„Svejedno.“ –slegnula sam ramenima.
„Ne želim da budeš ljuta na mene.“
„Nisam.“
„Vidim da nešto nije u redu.“
„Razočarana sam...“ –uzdahnula sam i pogledala prema njemu. „Nisam očekivala da ćeš mi to reći. Ne nakon što sam ti sve ono rekla!“
„Znam, Faith, znam...“ –odmahnuo je glavom. „Doista te nisam htio povrijediti!“
„Možda je to ipak bila tvoja namjera. Ako je bila onda... uspjela ti je!“
„Faith, znaš dobro da te ne želim povrijediti. Ne nakon...“
„Nakon?“ –začuđeno sam ga pogledala.
„Nije bitno.“ –odmahnuo je glavom i nastavio gledati cestu.
Zbunjeno sam slegnula ramenima i nagnula na sjedalo. Htjela sam ponovno odmoriti, pa sam zatvorila oči i polako se opuštala, ali razmišljala sam o tome što je on htio reći, a nije mogao nastaviti. Nasmiješila sam se. Ne znam zbog čega mi se osmijeh iznenada pojavio na licu, ali svidio mi se osjećaj koji je prolazio kroz moje tijelo kad bi razmišljala o Rivenu. Ubrzo je osmijeh nestao jer sam počela razmišljati o svemu što mi se dogodilo.
Napokon sam sada bila slobodna, ali... tko mi garantira da neće ići za nama? Sigurno je sada ljut što smo nestali i traže nas. Imala sam osjećaj da ovo nije gotovo, da se možda nismo još izvukli što me jako zabrinjavalo. Pitala sam se što će se dogoditi ako nas prate. Hoće li nas ponovno vratiti u kuću? Hoće li nas ubiti kao što ubio Reeca?! U onom sam trenutku zadrhtala, ne od hladnoće nego od straha. Nisam htjela umrijeti. Nisam htjela samo tako nestati s onog svijeta. Htjela sam živjeti, uživati kao svi normalni tinejdžeri, ali znala sam da je nemoguće sada kad mi se to dogodilo. Znala sam da će me to pratiti cijeli život htjela ja da to nestane ili ne.
„Hladno ti je?“ –čula sam Rivenov glas.
Otvorila sam oči, uzdahnula i odmahnula glavom, te se okrenula prema prozoru. Promatrala sam put kojim smo se vozili. Vidjela sam samo šume pošto je izlazilo sunce. Putovali smo cijelu noć, a samo je Riven vozio. Sigurno je bio umoran pošto smo svi mi spavali dok je on morao oprezno voziti cestom. Okrenula sam se prema njemu.
„Jesi li umoran?“ –upitala sam ga.
„Ne.“ –odgovorio je. „Zašto?“
„Voziš cijelu noć!“
„Oduvijek sam ja bio taj koji je vozio, pa mi je svejedno. Nisam umoran!“
„Hoćeš li da se zaustavimo, pa da ja vozim?“
„Nema potrebe.“
„Siguran si?“
„Odmaraj, Faith!“ –nasmiješio mi se.
„Meni se čini da bi se prije ti trebao odmarati.“ –rekla sam ozbiljno. „Ne izgledaš najbolje! Znam da si premoren!“
„Zar moraš biti tako tvrdoglava?“
„Ti si taj koji je tvrdoglav. Kad se slijedeći put zaustavimo, preuzimam volan htio ti to ili ne!“
„Nećemo se uskoro zaustaviti!“
„Morat ćemo!“ –pokazala sam mu prema malenoj crvenoj točkici koja je svijetlila. „Nestaje benzina!“
„A k vragu...“ –nasmiješio se. „Onda mi ne preostaje ništa drugo nego prepustiti ti volan!“
„Ali... Imamo mali problemčić...“ –odvratila sam. „Kako ćemo platiti?“
„Imam asa u rukavu!“ –namignuo mi je i nastavio pratiti cestu.
Nikad me nije prestajao iznenaditi, ma koliko god taj čovjek bio čudan.
I know what you're going through now
Believe me I live this
And what do I get to get me through these sleepless nights
And what do I have to hold when no one's there to hold me tight
And what do I see the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you
~ I Feel You By: 3 Doors Down
Ljudi, namjeravam uskoro završiti ovu knjigu jer ima još 4 poglavlja do kraja, a to mislim objavljivati svaki dan kako bih je se što prije riješila. Nema veze ako ne stignete komentirati. Nije me briga! XD Važno mi je da je se riješim napokon!!!
A imate moju novu knjigu na ovom blogu: Ples s vragom, pa me možete pratiti ovdje nakon što ova priča završi. Sumnjam da ću objavljivati išta nakon ove jer imam 2 bloga sa pričom, a 3 ih je previše!
Hvala na razumnjevanju i ispričavam se zbog gnjavaže!
Volim vas!
